Da se ne zavaravamo, Nagrada Grada Zagreba oduvijek je, blago rečeno, koketirala s politikom. Tu i tamo netko bi se provukao pa izvan uhodanih struktura i provjerenih kadrova dobio to priznanje. Međutim, ispada da politički pritisak umjesto da s godinama popušta postaje sve jači, posebno za vladavine Milana Bandića. Tako je ove godine sramnim prijedlogom Odbora za javna priznanja Gradska skupština potencijalno prestižnu nagradu uručila Jakovu Sedlaru, redatelju dokumentarnog filma ‘Jasenovac – istina’ u kojem revidira istinu o ovom koncentracijskom logoru.
Nije ovo prvi put da se građani Zagreba sramote zbog nagrade koja nosi ime njihova grada. Prije šest godina članovi stručnog povjerenstva Vjeran Zuppa, Hrvoje Turković i Viktor Žmegač napustili su to tijelo zbog brisanja kandidata za Nagradu, glumca zagrebačkog HNK-a Milana Pleštine, bez ikakva obrazloženja.
- Skidanje Pleštine s liste kandidata samo je dio priče. Istupio sam iz povjerenstva jer je način dodjele nagrade bio pogrešan. Nakon mene, ostavke su dali najprije Žmegač, a kasnije i Turković - kaže Zuppa za ‘Novosti’, objašnjavajući razloge koji su ga potaknuli na takav čin.
- Naš prijedlog za godišnju nagradu iz područja glazbe, filma i kazališta je odbačen, tako da nije bilo nikakve svrhe da ostajemo u tom tijelu. Ako se dobro sjećam, to je bila druga od predviđene četiri godine našeg mandata. I godinu ranije bilo je problema s dodjelom nagrade, s obzirom na to da se nisu poštivale odluke povjerenstva, nego je politika gurala svoje kandidate, mada neki od njih nisu više bili živi - dodaje Zuppa.
Politiku je i u ovom slučaju, kao i danas, krojio isti čovjek – Milan Bandić, samo što je tada još bio u redovima SDP-a. Budući da je ulogu povjerenstva želio svesti na ‘savjetodavnu’, bez ikakve obaveze poštivanja odluka, članovi su se povukli. Godine 2010. bili su pod političkim pritiskom da se nagrada dodijeli Vici Vukovu, koji je umro dvije godine ranije, pa je bilo apsurdno s takvim zakašnjenjem dati nagradu za 2010. Usprkos tome, SDP je odlučio s liste nagrađenih izbaciti skladatelja Rubena Radicu, kojeg su jednoglasno podržali članovi povjerenstva.
- Već je prva godina pokazala da će se vrlo malo raditi na stvarnim vrijednostima, a puno više na političkoj podobnosti. Nekako smo to otrpjeli prve godine, ali druge više nismo mogli. Ostati dalje u povjerenstvu za sve nas je bilo ponižavajuće, jer smo bili svjesni da smo iskorišteni kao svojevrsni manikir, glazura koja će pomoći u provođenju političkih odluka - kaže Zuppa.
Isti model nastavio se primjenjivati i idućih godina. Lani je, na primjer, nagradu dobila Marija Peakić Mikuljan, koje se sjećamo po komesarskoj ulozi na HRT-u 1990-ih. Dobila je nagradu za podizanje spomenika književniku Augustu Šenoi, što je kći Zvonimira Milčeca potaknulo na tužbu jer je inicijator podizanja spomenika bio Milčec, a ne Peakić Mikuljan. Osim nje, Nagradom Grada Zagreba prošle godine okrunjene su i dvije članice Bandićeve stranke, atletičarka Sandra Perković i književna kritičarka Milana Vuković-Runjić koja se netom prije učlanila u gradonačelnikovu stranku, a 50 tisuća kuna – koliko dobije dobitnik – sasvim sigurno joj je koristilo jer je istom tom gradu koji joj je dao nagradu za prostor dugovala 200 tisuća kuna!
Takvo odlučivanje književnika Peru Kvesića potaknulo je da kaže kako je pod Bandićevom ‘dirigentskom palicom decenijama ugledna Nagrada Grada Zagreba postala privatna prćija kroz koju nagrađuje svoje priljepke, pri čemu zapravo vrijeđa one koju su tu nagradu zaista zaslužili’. Slično je reagirala i Aleksandra Kolarić, članica Odbora za nagrade, koja je rekla da Odbor ‘dobije preporuke od gradonačelnika koji predlaže svoje opcije, bez obrazloženja zašto ih je predložio’.
Bandićeva opcija ove godine bio je Sedlar. A pomno odabrani članovi žirija bili su tu – uz iznimke poput već spomenute Aleksandre Kolarić i Josipa Tice – samo da je potvrde, što su Andrija Mikulić, Romano Bolković, Ana Stavljenić-Rukavina, Jelena Pavičić Vukičević, Josip Petrač i Robert Balić spremno i napravili, a Skupština izglasala.
Ipak, da ne ispadne da dijeli samo svojima, Bandić je omogućio i znanstvenoj zajednici da u dekansko-rektorsko-profesorskom trokutu Vlatko Previšić-Damir Boras-Ante Čović u četiri godine svaki od njih dobije nagradu i time strpa u džep po 50 tisuća kuna, o čemu su ‘Novosti’ već pisale.
Kad se danas pogledaju imena nekih dobitnika, poput Nenada Puhovskog, Vladimira Devidea, Zorice Stipetić, Slobodana Šnajdera, Dubravke Ugrešić, Boška Petrovića, Koste Spaića, Trude Stamać, Pere Kvrgića, Deana Dude, Ive Štivičića, Slavka Goldsteina, Gorana Devića, Zvonimira Jurića, Eugena Pusića, fra Bonaventure Dude, Dalibora Matanića…, sve ovo što se događa s nagradom ispada još tužnije i sramotnije.
Ne čudi stoga što se među takvima Bandićevom voljom našao i pjesnik Ervin Jahić, još jedan kandidat stranke ‘Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti’, koji se svom dobrotvoru odužio i poemom ‘Posljednjem hrvatskom sultanu umjesto pisma’ koju je prigodno završio stihom: ‘Kičmu popravljaju samo oni što kičmu imaju.’ Uistinu!
