Lanjski potres na Baniji i dijelu Korduna učinio je ionako nesigurnu i neizvjesnu budućnost stanovnika zabačenih sela još nesigurnijom: sudeći po dosadašnjoj dinamici obnove, pola godine nakon katastrofe, mnogi će od njih i sljedeću zimu dočekati u kontejnerima, smrzavajući se i strepeći kako od skromnih primanja platiti goleme račune za struju. Još je gore onima koji kontejnere uopće nisu dobili.
U Čremušnici, blizu granice Banije i Korduna, Milenko Kopač gubi svaku nadu u bolje sutra. Njegove se nevolje redaju jedna za drugom još od kolovoza 1995. i taj im samotnjak do danas ne nazire kraja.
- Nije ovaj potres početak mojih muka. Sve se pojačalo odmah po povratku, unatoč tome što tokom Oluje na roditeljsku kuću nije pala nijedna granata, a nije ni zapaljena kasnije. Kuća je, jednostavno, ukradena, pa po rješenjima nadležnih općinskih, županijskih i državnih činovnika nisam nikada uspio ostvariti pravo na obnovu. U njoj sam proveo djetinjstvo i živio sve do 'bježanije' sa svojom danas pokojnom majkom Baricom, a sagradio ju je bio moj djed uz pomoć oca Stanka, koji je preminuo još 1980-ih. Bila je to velika, lijepa i topla drvena kuća, građena na starinski način od debelih hrastovih dasaka. Kad je započela Oluja, majka me u strahu za moj život nagovorila da pobjegnem u Srbiju, dok je ona isprva ostala ovdje, a poslije našla utočište u sisačkom prihvatnom centru. Kad se vratila dočekalo ju je šokantno iznenađenje: kuće nije bilo jer je sve, gredu po gredu i crijep po crijep, doslovno odneseno, pokradeno! Netko se svojski potrudio da našu kuću pažljivo rastavi i poslije, tko će ga znati gdje, ponovno sastavi. Čim mi je mama dojavila što se zbilo, vratio sam se ovamo u Čremušnicu, pa od cigle, nekih dasaka i blata sklepao ovaj kućerak u kojem danas živim - priča nam Kopač.
Statičari su stigli ovamo tek za dva mjeseca i kazali mi da odmah javim Crvenom križu u Vrginmost i zatražim kontejner. Tako sam i učinio, ali od tada nema nikakvog odgovora, kaže Kopač
Po povratku, započeo je odmah ionako kompliciranu proceduru obnove, ne sluteći uopće da će nakon bezbroj molbi u 15 i više godina biti redovito dočekivan s čuđenjem i ispraćivan s objašnjenjem da na obnovu ukradene kuće nema pravo koje bi imao da je ona nekim slučajem zapaljena ili minirana, da su je uništile granate ili pregazili tenkovi! Prema svemu sudeći, ta autohtona kuća Kopačevih, remek-djelo narodnog graditeljstva, bilo je prvo ukradeno drveno zdanje u ovome kraju. No takve se rabote, nažalost, i danas nerijetko događaju: pljačkaši takve ljepotice etno-arhitekture i baštine pažljivo rastavljaju, precizno označavaju svaku gredu, pa ih onda negdje, najvjerojatnije za pristojan novac, nekome prodaju i ponovno sastave.
- Prolazile su godine u kojima sam nekako preživljavao od socijalne pomoći, a onda je potres u par sekundi taj ionako težak život opet okrenuo naglavačke! Kuća je ispucala uzduž i poprijeko, odmah se vidjelo da više nije za stanovanje, ali nisam imao drugog izbora. Statičari su stigli ovamo tek za dva mjeseca i nisu uopće htjeli u nju ulaziti, samo su nalijepili crvenu naljepnicu i kazali mi da odmah javim Crvenom križu u Vrginmost i zatražim kontejner. Tako sam i učinio, ali od tada nema nikakvog odgovora, pa posljednjih mjeseci samo čekam: kad ih sam nazovem, nitko se ne javlja. Mislim da vide tko zove, pa ne znaju kako bi mi objasnili zašto kontejnera još uvijek nema. Zato i dalje spavam u ovoj ruini, a kad ponovno zatrese, izletim van pa satima čekam da se slegne prašina iznutra i da opet mogu ući. Sve je taj potres uskomešao, pa je kuća sada puna bjelouški. A ja u nju moram, jer mi ništa drugo ne preostaje: kad zima ponovno stisne, ne znam ni kud ću ni što ću - jada se Milenko.
Velikih nevolja Kopač ima i s vodoopskrbom, iako je vodovod izgrađen do kuće, odnosno šahta postavljenog ispred nje, ali nije priključena na njega. Tako se za onu pitku snalazi, no pranje i kupanje mu već dvadeset godina predstavljaju veliki problem. Vodovodne cijevi nisu nikada sprovedene u na brzinu sklepani kućerak bez kupaonice i zahoda. Ipak, uredno plaća račune za vodu, po šezdesetak kuna svakoga mjeseca. Socijalna pomoć koju prima, oko 900 kuna, nije dovoljna da bi sam išta napravio ili popravio.
- Sve nevolje i nedaće sam nekako izdržao, ali moje tijelo očito sve teže podnosi pritisak, pa mi je zdravlje prilično narušeno. Kad sam osjetio da mi srce 'trokira', otišao sam jednom privatnom karlovačkom liječniku da mi napravi EKG i krvne pretrage, a on mi reče da je sve u redu, da radi "k'o vurica"... Ma kakva vražja vurica, kad ostanem bez daha svaki put kad preskoči! A koliko sam novca potrošio, bolje da ne spominjem: samo me prijevoz do Karlovca stajao 400 kuna, pa pregled 350, pa onda ultrazvuk još 600. Na kraju nalaz nisam ni dobio, jer mi je doktor rekao da dođem ponovno za 15 dana, a to nisam učinio jer bi mi trebalo nekoliko godina da uštedim za sve što bih tamo morao platiti. Htio sam sve to obaviti preko 'socijalnog', ali se takve preglede godinama mora čekati. Sad više ionako nikuda i ništa ne mogu, samo gledam što će biti dalje. Nego, molim vas, napišite u tim novinama da mi stvarno treba nekakav kontejner s tuš-kadom, da se barem pošteno okupam dok sam još živ – zamolio nas je na kraju susreta ovaj povratnik u doista teškoj situaciji.
