U čitavo vrijeme rata, prije više od trideset godina, na kuću Milenka Kopača u Čremušnici nije pala nijedna granata, a nije bila niti zapaljena u Oluji poput mnogih drugih. Ta je autohtona drvena ljepotica jednostavno – ukradena: vješti su je 'majstori' pomno, dasku po dasku, rastavili, pa još pomnije odnijeli s mjesta na kojem su je Kopačevi preci davno podignuli. Nakon tog besramnog otuđenja i nevjerojatno drske krađe, nadležno državno činovništvo na svim administrativnim razinama Kopaču nije odobrilo da ostvari pravo na obnovu, pa je nesretni čovjek bio prisiljen useliti u derutni dvorišni objekt, također drveni, te nastaviti živjeti s mizernom socijalnom pomoći.
Iako u nezamislivim uvjetima za mnoge, to mu je uspijevalo sve do banijskog potresa otprije dvije godine, kad je taj trošni dvorišni kućerak popucao na sve strane, nakrivivši se do krajnjih granica. Nalijepivši mu na jedini dom tzv. crvenu naljepnicu, statičari su Milenka upozorili da je i sam ulazak u toliko oštećen objekt opasan po život. No, nemajući nikakvog drugog prikladnog krova nad glavom, Kopač je u njemu prisiljen boraviti po svim vremenskim uvjetima sve do danas, premda je nedugo nakon katastrofe podnio zahtjev da mu se dodijeli nekakav kontejner ili omogući kakva-takva obnova.
Drvenu roditeljsku kuću Milenka Kopača nepoznati su lopovi rastavili i odnijeli za Oluje, pa je prisiljen obitavati u dvorišnom objektu. Obnovi od potresa niti traga
- Zemljotres mi je ionako težak život u svega par sekundi okrenuo naglavačke. Kuća u kojoj sam živio jer drugog izbora nisam imao, popucala je uzduž i poprijeko u tolikoj mjeri da statičari, koji su ovamo stigli tek dva mjeseca poslije katastrofe, nisu uopće u nju ulazili: samo su nalijepili tu svoju crvenu naljepnicu, upozorili me da ne idem unutra ni u kojem slučaju te savjetovali da što prije od Crvenog križa u Vrginmostu zatražim zamjenski kontejner ili kamp-kućicu. To sam i učinio, ali nikakvog odgovora do danas nisam dobio. Kad ih nazovem, nitko se ne javlja, možda i zato što ne znaju kako bi mi objasnili što za mene kontejnera nema ni nakon više od dvije godine. Zato i dalje spavam u ovoj ruini: kad se zemlja opet zatrese, a to se još događa, izletim van, pa onda satima čekam da se prašina unutra slegne bar toliko da se može disati. A nije potres razdrmao samo kuću, uskomešao je on i zmije, pa ih sada ima posvuda, i u njoj i oko nje – opisuje nam Kopač svoje nevolje, pa odmah spominje još jednu, veliku i također egzistencijalnu.
Naime, iako je vodovod sproveden do njegova imanja a šaht je već iskopan u dvorištu, cijevi nisu spojene s kućerkom u kojem ionako nema ni kupaonice ni zahoda. Pitke vode dakle ima pa bar ne žeđa, ali o onoj za kupanje i pranje, po mogućnosti toploj, može samo sanjati – i to je tako ne od jučer, nego od Milenkova povratka u Čremušnicu, punih četvrt stoljeća. Da stvar bude gora, Milenko svo to vrijeme uredno plaća račune za vodu, sada u iznosu oko osam eura mjesečno. Kad se taj iznos oduzme od mizernih 120 eura socijalne pomoći koju prima, jasno je da mu ne preostane ni centa da sam nešto popravi ili pokrpa. Za turobnu Kopačevu životnu priču i nevolje s kojima se svakodnevno susreće nedavno je doznala i sisačko-moslavačka dožupanica Mirjana Oluić, pa je odlučila osobno, u pratnji načelnika Gvozda Milana Vrge, izvidjeti o čemu se radi.
- Uvjeti u kojima živi Milenko Kopač nisu dostojni života čovjeka 19. stoljeća, a kamoli današnjeg! Čim se vratim u Sisak učinit ću sve što mogu da za prvu ruku dobije barem kontejner u kojem će moći koliko-toliko pristojno živjeti. Očekujem pritom pomoć i suradnju Općine Gvozd, čiji me načelnik danas dopratio ovamo. Imam snažan dojam da njegova nesreća nije tek posljedica potresa, da je ona rezultat sustavne nebrige i okretanja državnih institucija od slučajeva radi kojih zapravo postoje i za koje su zadužene. Problemi s kojima se Kopač već tridesetak godina suočava samo se gomilaju i stvaraju sve veće ogorčenje, pa mislim da je dokraja izgubio vjeru i povjerenje da se išta može popraviti i krenuti nabolje – izjavila je dožupanica. Ne treba posebno isticati da je sunovrat Milenkova života započeo 1990-ih, s ratom.
- Do Oluje sam s pokojnom majkom Barom, živio u drvenoj obiteljskoj kući koju su podigli moj djed i otac Stanko, koji je umro još osamdesetih. Bila je to velika, lijepa, drvena kuća, građena na starinski način. U tom sam toplom i čvrstom utočištu odrastao i živio uz majku, koja me s početkom Oluje, ustrašena za moju sigurnost, nagovorila da pobjegnem u Srbiju. Ona je ostala ovdje, ali se za najžešće grmljavine topova sklonila u sisački prihvatni centar, ne sluteći uopće što će zateći kad se vrati u Čremušnicu. Zatekla je ništa. Kuća je doslovce ukradena. Debele hrastove grede i daske pažljivo su rastavljene, toliko da nikakvih tragova razbijanja i oštećenja nije bilo, pa odvezene, potom vjerojatno i opet sastavljene tko zna gdje. Čim mi je mama javila za krađu, vratio sam se iz Srbije pa nekako pokrpao ovu staru drvenjaru u kojoj i danas živim bez obzira na to što su mi nakon potresa zabranili u nju ulaziti – pojasnio nam je još detaljnije svoju životnu putešestviju Milenko Kopač.
- Ovom čovjeku hitno treba pomoć: predložio sam da mu se dodijeli stan u Vrginmostu jer na to ima pravo a takva mogućnost postoji, no on to odbija. Preostalo nam je jedino da mu do dvorišta dopremimo kakav kontejner, no to će radi neuređenog puta biti prilično problematično. Ipak, što prije ćemo naći način da mu osiguramo neki krov nad glavom, pa da i on napokon odahne – zaključio je Milan Vrga.
