Immanuel Wilkins: 7th Hand (Blue Note)
Drugi album mladog alt saksofonista Immanuela Wilkinsa jednosatna je post bop suita koja demonstrira njegov svirački i kompozitorski talent možda i bolje od iznimno hvaljenog debija "Omega". U prvoj polovini albuma Wilkins impresionira nizom kraćih, na gospel tradiciju naslonjenih emotivnih tema, povremeno proširenih perkusionističkim učinkom gostujućih Farafina Kan Percussion Ensemble. Pravi tour de force dolazi u završnici, impresivnoj poluimproviziranoj i gotovo polusatnoj "Lift". Motivi koji su u prvom dijelu albuma predstavljeni u varljivo umirujućem lirskom ugođaju ovdje su ponovljeni i reinterpretirani daleko napetijom, gotovo free jazz izvedbom. Odjednom je prisutan i pomalo neočekivan element coltraneovske goruće duhovnosti, pa saksofon postaje sredstvo transcendentalnog komuniciranja, prenositelj signala, ali i sama poruka. Tako moćna završnica obećava karijeru puno zanimljiviju od one vrlo vještog i naslušanog interpretatora koji dobro barata klasicima, što je čest slučaj kod jazz wunderkindova.
Melt Yourself Down: Pray for Me I Don't Fit In (Decca)
Londonski sekstet Melt Yourself Down ima duboke korijene u tamošnjoj jazz sceni. Saksofonist Pete Wareham član je hvaljenog eksperimentalnog benda Polar Bear, a kroz članstvo su prošli Shabaka Hutchings i Tom Skinner iz Sons of Kemet. Na svom četvrtom albumu Melt Yourself Down iskazuju podjednaku fascinaciju afro-karipskim ritmovima kao i ostatak scene, no u biti zvuče kao dance punk ili alternativni rock bend, samo što saksofon igra ulogu inače rezerviranu za gitaru. U parolaškim tekstovima vokalista i gitarista Kudhala Gaye ima nešto od "huliganske" estetike bendova poput Kasabian ili Oasis, ali i party provokativnosti jednih Pop Group. Zbog svega navedenog "Pray For Me I Don’t Fit" je čudan album. Na razini strukture i pristupa sadržaju pjesama u pitanju je plitki, pomalo demode alter rock, no u smislu sviračke energije i količine trpanja raznolikih glazbenih informacija u tu naizgled banalnu strukturu ovo je rijetko vješto i zabavno ostvarenje. U četrdesetak minuta trajanja ono rijetko ostavlja bilo kakav prazni prostor, zvukovni ili emocionalni.
Binker & Moses: Feeding The Machine (Gearbox)
Saksofonist Binker Golding i bubnjar Moses Boyd su također istaknute figure londonske jazz scene. Iza sebe imaju tri različita, no redovno na improvizaciju naslonjena zajednička albuma. Njihov četvrti album na neki način je opušteniji rođak hvaljenog Boydovog solo albuma "Dark Matter" koji je ujedno pokupio nominaciju za prestižnu nagradu Mercury. Uz njih dvojicu istaknutu ulogu na albumu ima i Max Luthert na modularnim sintesajzerima i raznim elektronskim uređajima. Boyd redovno ističe utjecaj britanske elektronske glazbe poput junglea ili grimea na svoj svirački stil, no ovaj album svoj naslov shvaća prilično doslovno. Luthert i producent veteran Hugh Padgham propuštaju zvuk ovog odlično uigranog dvojca kroz cijeli niz filtera i slojeva koji albumu daju ambijentalni sloj, čak i u najenergičnijim dijelovima. Kao i dosadašnja ostvarenja ovog sjajnog dua, i ovaj album impresionira svojom neortodoksnošću, odbijajući se pokoriti bilo dogmama jazz tradicionalizma, bilo konvencijama downtempo elektronike u koje je ovakvo ostvarenje vrlo lako moglo upasti.
