Krajem srpnja u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti otvorena je izložba "90e: Ožiljci" koja je nastala "iz potrebe za podsjećanjem i boljim razumijevanjem umjetnosti ranog razdoblja tranzicije europskih država postsocijalističkog naslijeđa". Koje su teme umjetnici prepoznali kao simbole tog vremena?
U hrvatskoj povijesti umjetnosti razdoblje 1990-ih prilično je neistraženo, nesistematizirano, neobjavljeno i javnosti većinski nedostupno, a dokumenti iz tog vremena dijelom su analogni i tek dijelom digitalni, što ne olakšava pristup. S temeljnom digitalizacijom kasnimo toliko koliko je nadležnima bilo potrebno da shvate da se i suvremena baština mora obrađivati kako bi se mogla koristiti i kako bi se njome moglo globalno komunicirati. Iako situacija nije svugdje ista, tijekom priprema izložbe pokazalo se da u dvadesetak bivših postkomunističkih zemalja postoji jednak interes za istraživanje tog razdoblje koje je donijelo mnogo uzbuđenja i promjena, ali sada pretežno ovisi o uspomenama protagonista, a ne o činjeničnim istraživanjima, premda je prošlo već 30 godina. Ova izložba u svojem konačnom obliku i obimu, a ti su se tijekom priprema zbog raznih okolnosti više puta mijenjali, predstavlja samo jednu od niza mogućih slika vremena, jednu od niza mogućih mreža asocijacija na teme iz 1990-ih koje nas naprosto nisu do danas napustile, kojima smo obilježeni, često oštećeni i čije ožiljke nosimo i prenosimo u četvrto desetljeće. Radovi govore o ikonama tranzicije, sili novih moći, korupciji i kriminalu, ratovima i strahovima, položaju i ulozi žena u društvu, novim brzorastućim nacionalizmima, prisilnim migracijama i novostvorenoj mobilnosti, privatizaciji javnog prostora i društvenog kapitala, novonastalim kulturnim sustavima i promjenama položaja umjetnika, siromaštvu, nestanku socijalne sigurnosti, informacijskoj i tehnološkoj revoluciji, i još koječemu što je obilježilo devedesete i ostavilo ožiljke na društvenom i osobnom tkivu pojedinca. Bilo da govore kritički, cinički ili humorno, bilo da koriste konvencionalne ili nove medije i bilo da nastupaju izravno ili neizravno, diskretno ili glasno, predstavljeni radovi pričaju o vremenu i kako smo ga kao društvo doživjeli i preživjeli, te o neizbrisivim tragovima koje je to vrijeme ostavilo. To je naprosto niz fenomena vremena, a simbolička značenja posljedica tih fenomena šire se u sve moguće pore promjena koje su utjecale na to da postanemo društva koja nisu u cijelosti funkcionalna i koja ne pronalaze načina da se oporave od tranzicije. Treba reći, jednim dijelom i zbog toga što pretjerano zaziremo od promjena.
Budući da umjetnice i umjetnici zastupljeni na ovoj izložbi reflektiraju tranzicijsko iskustvo u vrlo različitim sredinama, koje su im dodirne točke?
Gotovo da sam odgovorila na to pitanje, ali moram reći da me nisu zanimali skupovi dodirnih točaka koji bi nešto određeno pokazali ili dokazali, zanimalo me sasvim filološki o čemu su umjetnici govorili, jer mi do sada nismo sabrali niti te temeljne podatke, osim površno empirijski i memorijski. Ako, recimo, govorimo o temi granica koje su se 1990-ih bjesomučno mijenjale, one za umjetnika iz jedne države znače potpuno novu mogućnost prelaska granice, do tada nemoguća putovanja u druge zemlje postaju moguća, nastaje novostvorena mobilnost, a s njome i nova saznanja; za umjetnika iz neke druge države nove granice znače do tada nepoznatu situaciju onemogućene mobilnosti, izolacije, traženja viza, troškova i novih ograničenja, dakle pad nekada uvriježenih standarda i prava, dok za nekog trećeg znače nužnu mobilnost u kontekstu prisilnog izbjeglištva.
Koje biste umjetnike i radove posebno izdvojili?
Ne bih, izričito ne bih izdvajala niti jednog umjetnika/icu ili određeni rad. Za mene kao kustosa, čak i u tim nesretnim okolnostima u kojima je izložba na koncu nastajala, ona je cjelina u kojoj radovi čine jednu međusobno isprepletenu pluralnu cjelinu, i ja razmišljam prvenstveno o tom skupnom značenju sastavljenom od izabranih radova. Izbor je, dakako, mogao biti drugačiji, i kada smo počeli raditi izložbu imali smo drugačiji plan, ali okolnosti su nas onemogućile da ga realiziramo. Svejedno mislim da sam uspjela, uz veliku podršku umjetnika koji su mi pomagali da premostimo prepreke, pokazati jednu koherentnu sliku tog najturbulentnijeg razdoblja koje pamtimo u toj relativno nedavnoj, ali ipak sve udaljenijoj prošlosti. Naravno da mi je izbor radova iz Hrvatske i država bivše Jugoslavije bio nekakva važna točka u građenju izložbe. Šteta je da ona na koncu nije dobila katalog, nego samo vodič, ali mislim da je i takva publikacija korisna publici kojoj je i namijenjena, da dobije više informacija o tome što gleda, jer ne mora nužno biti informirana o temi i vremenu o kojem izložba govori. Šteta je da nismo mogli prirediti obimniju obradu tema i radova, predstaviti varijetet mišljenja iz raznih zastupljenih država, prikupiti i stvoriti više izvornog materijala. Bilo bi odlično kada bi svaka izložba uz katalog mogla imati i svojevrsne upute za upotrebu, obimniji pedagoški materijal, jer očito je da je smanjeno likovno obrazovanje tijekom tih 30 godina potpuno zapustilo mišljenje o vizualnom izrazu i semantičkim značenjima. Institucije pak ne dobivaju pravu podršku za razvijanje ozbiljnijih programa edukacije kojima bi se publici kontinuirano olakšavao pristup izloženom materijalu, nego razvijaju programe koji donose što veći broj posjetitelja, jer su to najvažnije brojke koje se od njih traže. Takav pritisak neminovno pridonosi banalizaciji sadržaja, kako bi bez prepreka bio dostupan što većem broju ljudi. U tom kontekstu, na publici je da izdvoji radove i umjetnike koji im najviše govore ili koji ih najbolje zabavljaju.
U kojoj se mjeri "ožiljci" iz izloženih radova pretapaju u "novo normalno"?
To još ne znamo, ali u korona-krizi, a to je bila prva globalna kriza nakon famozne tranzicije 1990-ih, dale su se prepoznati slabosti funkcioniranja društva na neuralgičnim točkama, pri čemu su od prethodno zanemarenih nastala akutna životna pitanja. Na primjer, kriteriji dodjele potpora u kulturi u Hrvatskoj pokazali su kako položaj umjetnika i djelatnika u kulturi nije logično uređen. To je tema koja je do sada bila nerješiva u mirnodopskim uvjetima već 30 godina jer država nije zainteresirana da je riješi niti o tome želi raspravljati, a kada nastupi nova kriza, ljudima o tom uređenju ovisi temeljna egzistencija. Taj je primjer nanodimenzije u cjelokupnom društvenom problemu, koji za Hrvatsku na kraju rješava i spašava činjenica da smo članica EU-a. Naša vlastita zajednica malo mari za lokalne probleme jer, najjednostavnije rečeno, zajednice ima sve manje, a solidarnost je, pokazalo se, samo uspomena.
