Opsežnim izborom iz djela Milivoja Slavičeka, jednog od najznačajnijih predstavnika "Krugovaškog" pjesničkog naraštaja, priređivač Tomislav Brlek nastavlja niz izbora iz proizvodnje ključnih domaćih pjesničkih modernista, uglavnom slijedeći već uspostavljeni kanon. U istom okviru dosad je – u izdanju Male knjižnice DHK – predstavio sveske Jure Kaštelana, Ivana Slamniga, Tonča Petrasova Marovića i Bore Pavlovića. Isti selektor Slavičeka uvrštava i u svoju upravo objavljenu antologiju moderne poezije "Od Matoša do Maleša", među svega sedamnaest autora, čime obnavlja interes za njegov u posljednje vrijeme pomalo skrajnut opus. S dobrim razlogom, jer je Slaviček (1929. – 2012.) samosvojan i izuzetno samosvjestan pjesnik distinktivne, prepoznatljive poetike koju, uz neznatne modulacije, njeguje od prvijenca "Zaustavljena pregršt" iz 1954. pa do posljednje knjige "Sjaj ne/svakodnevice" (1987.), nakon koje, s izuzetkom nekolicine pjesama štampanih u izboru Božidara Petrača "Nastanjen uvijek" iz 1990. godine, nije više štampao stihove. Posljednjih četvrt stoljeća života posvetio je, nažalost, državotvornoj politici, između ostalog kao ambasador u Poljskoj.
Priređivač se u ovom izboru, za razliku od više različitih dosad objavljenih retrospektivnih izdanja, odlučuje prvi put donijeti autorove pjesme kronologijom njihova nastanka. Što bi se moglo činiti najstandardnijim antologičarskim postupkom, u Slavičekovu slučaju, međutim, nije samorazumljivo. Sastavci u njegovim zbirkama, naime, uvijek precizno datirani, redovito potječu iz različitih, ponekad vremenski znatno udaljenih razdoblja, a jednako redovna praksa bit će pretiskivanje pojedinih pjesama u različitim svescima. Čitajući ih tako, redom kojim su nastajale, stječe se dojam da je pjesnik u naponu snage nesumnjivo u radovima iz pedesetih i šezdesetih godina. Gotovo svi tekstovi iz tog perioda, koji obuhvaća gotovo tri četvrtine stihovnog dijela knjige, vrlo dobro podnose test vremena, a među njima su i neki poznati i manje poznati antologijski naslovi poput: "Vrijeme je da se događa napokon čovjek", "Volio sam Ganan", "Nastanjen uvijek", "O ljubavi i o mojoj ljubavi", "Rijeka i ja smo u neprijateljstvu" itd. U vezanoj formi, posebice ranim sonetima, koje je zanimljivo čitati usporedo s onima u isto vrijeme nastajućima Branka Miljkovića, Slaviček demonstrira zavidnu vještinu poštivanja forme a da joj ne robuje, kao i osvježavajuću inovativnost po pitanju rime. Stih ipak brzo postaje dominantno slobodan, mahom dug ili izrazito dug, pomno ritmički organiziran, fingirajući kadencu (ne)svrhovitoga, (ne)preciznog razgovornog jezika. Konstantom će ostati neobično često posezanje za parentezom, mahom posredovanom zagradama (koje postaju i prepoznatljivim grafičkim elementom), teme iz gradskog života i svakodnevice, snažni subjekt koji se konstantno apostrofira sveprisutnom zamjenicom „ja“, izražena svijest o čitatelju, otklon od metafore, ironija i sklonost upotrebi kolokvijalnog, ponekad intencionalno trivijalnoga leksika. Pjesme iz sedamdesetih i osamdesetih godina uglavnom variraju već uspostavljene obrasce, no redom uz slabiji konačni učinak.
Umjesto za ediciju uobičajenog selektorovog pogovora, izbor je popraćen kraćim preglednim prilogom Nine Aleksandrov-Pogačnik iz 1966., kao i izvrsnim, dužim Šoljanovim esejom o pjesnikovoj poetici iz 1979. Iako odlično zamišljen, dobro kuriran, opremljen i lijepo naslovljen, ovaj izbor koji bi za Slavičekov opus trebao biti referentnim u idućih barem nekoliko desetljeća, nažalost je u konačnoj izvedbi gotovo potpuno neupotrebljiv. Slovnih je grešaka toliko, nerijetko i fonemske prirode, gotovo u svakom tekstu, a nekad i po nekoliko unutar istog retka, da je pravi misterij čime se bavio potpisani urednik knjige Ivica Matičević, odnosno za čitav niz odgovorni urednički tandem Matičević / Antun Pavešković. Slovna zbrka, od prve pjesme nadalje, ide tako daleko da je mjestimice zaista teško razlučiti ne ono poslovično "što je pjesnik htio reći", već banalno i inače za recepciju teksta nužno "što je pjesnik rekao". Ovo inače po svemu vrijedno izdanje bilo bi, kako prema samom pjesniku, tako i prema čitateljima, a i priređivaču, najpoštenije povući i ponovno otisnuti u ispravno složenoj, izvorniku odgovarajućoj varijanti.
