U predgovoru novog izdanja knjige ‘Deca komunizma’, koja je prvi put objavljena još 1987. godine, beogradski novinar Milomir Marić (1956.) tvrdi da su djeca komunizma i danas na vlasti: baš su ona, po njemu, zakuhala ratove, opljačkala tvornice, navukla demokratske maske, ukidala radnička prava, provodila reforme i sad smišljaju nove psine.
Milomir Marić želio je ponajprije na drukčiji način pripovijedati o junacima koji su živjeli u zanimljivom i uzbudljivom vremenu, a zanimalo ga je ono sakriveno, neispričano, neistraženo, prešućeno, zaobiđeno, izbrisano i popljuvano, pa je knjigu zamislio kao povijest ‘sklonjenih, pobeđenih, isključenih i odbačenih grubo kao da su narodni neprijatelji, izdajnici, smutljivci, kolebljivci, nezadovoljnici i neistomišljenici svih boja. Ljudi koji su, kad je grmelo, pogrešno procenili političku situaciju, odnose snaga, zaigrali na slabiju kartu!’ ‘Deca komunizma’ su tako postala knjiga o komunističkim vjernicima, grešnicima i gubitnicima, emigrantima i otpadnicima, luđacima i lažljivcima, fantastima, zločincima, prevarantima, trockistima i umjetnicima. Na smetištu jugoslavenske historije, među čudnovatima kulisama i ruševinama, Marić je pronašao biografije progonjenih i izbrisanih, potom i čitave paralelne, bizarne i neistražene svjetove koji nam se još uvijek sporadično ukazuju. Kakve su sve samo kosti ispale iz tog ormara: obavještajne službe, policijske i diplomatske tajne, političke pustolovine i avanture, obiteljske drame i tragedije. I, naravno, izdajstva, ubojstva, vrbovanja, preljubi, podmetanja i montirani procesi. Marić je pisao o bahatim silnicima koji se, kao u grčkim tragedijama, ruše u hirovitim sudbinskim potresima i nestaju s pozornice kao da ih nikad nije ni bilo, ali i o slučajnicima koji su nestali s historijske pozornice prije nego što su se zapravo pojavili.
Čudnovato društvance je, na prvi pogled, sakupljeno u ovoj knjizi. Rame do ramena Ante Ciliga, Vladimir Velebit, Svetozar Vukmanović Tempo, Koča Popović, Radovan Zogović, Ivan Supek, Dušan Makavejev, Želimir Žilnik, Ljubiša Ristić, Radovan Hiršl i mnogi drugi. Neki su se vjerojatno i sami iznenadili kad su vidjeli u kakvom ih društvu Marić vidi, kao u slici neke stanične birtije, na kraju posve neočekivanog putovanja. Linija razdvajanja onih koji su pali i onih koji su opstali još uvijek je krivudava i nejasna. Izgleda da bi teže bilo napisati knjigu o komunistima koji su ostali komunisti, ako su takvi uopće preživjeli. Otpadnička komunistička povijest u međuvremenu se preselila u mainstream, dok su pravi komunisti odavno opet u ilegali.
Knjige poput Marićeve počinju tamo gdje službena povijest završava: napunjene spinovima, poluistinama i obmanama, jer drukčije ne bi mogle postati alternativna povijest u izvornom, neselektivnom, nerafiniranom, nepročišćenom ili necenzuriranom obliku. Milomir Marić je vrijedno popisao sve što se desetljećima tajilo, prepričavalo, izmišljalo i dopisivalo, sve što ozbiljna historiografija ne bi ni u mamurluku uvažila, i to je zapravo magični čar publicistike: fikcijski koktel neprovjerljivih priča, pikanterija, anegdota i sitnica, koji kao u nekoj izvrnutoj rukavici Povijesti razotkrivaju glavne historijske ličnosti kao špijune, kriminalce i krivokletnike. Smiješno i strašno izmjenjuju se u nepravilnim intervalima, poznato i sto puta ponovljeno s tabuiziranim i beznačajnim. Nemoguće je sa sigurnošću reći kad likovi ove knjige obmanjuju, a kad otkivaju mračne tajne ili potpuno nevjerojatne pripovijesti.
‘Deca komunizma’ su još uvijek čitko štivo, koje je u svojoj srži pop-kulturni proizvod, zadojen stripom i holivudskim filmom, zabavan, ponekad čak na montipajtonovskoj granici. Što krvavije i nastranije, to zabavnije: ova knjiga je možda doista politička pornografija, baš zato je tako humoristična i tragična u isto vrijeme.
