Od kraja kolovoza jedno od trenutno najakutnijih izbjegličkih žarišta nalazi se u Bangladešu, kamo se u samo nekoliko dana uputila rijeka od 400.000 izbjeglica iz susjednog Mijanmara. Iz budističkog Mijanmara izbjegli su pripadnici ugnjetavane muslimanske manjine Rohindža, vršeći pritisak na oskudne međunarodne resurse u Bangladešu, zemlji koja ionako spada među najsiromašnije na svijetu.
U jednom od rijetkih intervjua Suu Kyi je negirala da se u Rakineu događa etničko čišćenje, te napomenula da ona ‘nije Margaret Thatcher, ali ni Majka Tereza’
Rohindže su narod bez države unatoč tome što u pokrajini Rakine žive već generacijama. Službeni je stav tamošnje vlade, odnosno vojne hunte koja u nekom obliku zemljom vlada već desetljećima, da su Rohindže zapravo ilegalni imigranti iz Bengala, pa kao takvi nemaju pravo na državljanstvo, slobodu kretanja, ni pristup osnovnim socijalnim uslugama kao što su zdravstvo i obrazovanje.
U mijanmarskoj pokrajini Rakine živi oko milijun pripadnika naroda Rohindža, a zbog sistemske diskriminacije razvili su militantni pokret nazvan Vojska spasa Rohindža Arakana (VSRA), pri čemu je Arakan bivše ime pokrajine Rakine, kao što je Mijanmar nekoć bio Burma. VSRA, koju je mijanmarska vlada proglasila terorističkom organizacijom, krajem kolovoza izvršila je 30 koordiniranih napada na policijske punktove i jednu vojnu bazu, nakon čega je vlada pokrenula kampanju u kojoj je ubijeno oko tisuću ljudi, zapaljene su stotine sela i protjerana gotovo polovica ukupnog stanovništva Rohindža.
Zbog razmjera progona dužnosnici Ujedinjenih naroda kampanju mijanmarske vojske okarakterizirali su kao ‘knjiški primjer etničkog čišćenja’, unatoč tome što etničko čišćenje ne postoji u međunarodnom pravu kao zaseban zločin, pa se može razmatrati samo u okviru šireg sistematskog kršenja ljudskih prava.
Operativci UN-a na terenu izvijestili su da su uvjeti u bangladeškim izbjegličkim kampovima kritični, a zbog prenapučenosti dva službena kampa izbjeglice se raspoređuju i izvan njih. Nedostaje hrane i lijekova, uslijed velikih poplava, nedostatka sanitarnih čvorova i ‘ekstremne aktivnosti’ komaraca očekuju se epidemije dječje paralize, ospica i kolere, a naročito su ugrožena djeca, koja čine više od polovicu od 400.000 novopridošlih izbjeglica. Kako napominju UN-ove agencije, već i prije izbjeglištva polovica stanovništva pokrajine Rakine patila je od pothranjenosti, a financijski zahtjevi UNHCR-a i UNICEF-a da će im za inicijali odgovor trebati najmanje 40 milijuna dolara već su se pokazali nedostatnima, jer su rađeni na temelju procjene da će izbjeglica biti dvostruko manje.
Da cijela situacija bude morbidnija, najvišu političku funkciju u Mijanmaru trenutačno, barem formalno, obnaša Aung San Suu Kyi, dobitnica dvije najprestižnije svjetske nagrade za demokraciju, Nagrade Saharov za slobodu govora, koju je dobila 1990. godine, i Nobelove nagrade za mir, koju je dobila godinu dana kasnije. Nagrađena je za ‘nenasilnu borbu za demokraciju i ljudska prava’, za što je platila cijenu 15-godišnjeg kućnog pritvora u kojem ju je držala vojna hunta.
Suu Kyi su posljednjih tjedana upućene brojne kritike zbog izostanka bilo kakve kritične reakcije na masovni progon Rohindža. Potpisuje se peticija da joj se oduzme Nobelova nagrada, iako ne postoji statutarna procedura kojom bi se to realiziralo, a kolege nobelovci, kao što su pakistanska aktivistkinja Malala Yousafzai, antiaparthejd aktivist Desmond Tutu i Dalaj Lama, upućuju joj zgrožene apele. Nobelovci su već jednom pisali otvoreno pismo u kojem su kritizirali Suu Kyi, krajem prošle godine kada je vojska na civile u Rakineu udarila helikopterima, arbitrarnim hapšenjima i masovnim silovanjima.
Vojsku je nemoguće razvlastiti, a ustav propisuje i da vojska ima kontrolu nad tri ministarstva – granica, obrane i unutarnjih poslova – s budžetima koji su izvan civilnog nadzora
Aung San Suu Kyi kći je utemeljitelja moderne Burme, generala Aunga Sana, poznatog po vještom snalaženju s tadašnjom kolonijalnom silom Velikom Britanijom, kao i beskrupuloznom nacionalizmu prema kojemu su etničke i vjerske manjine bile tek smetnja na putu ujedinjenju i osamostaljenju države. Prema vlastitom priznanju, Suu Kyi obožava pokojnog oca, ubijenog u atentatu 1947. godine, pa joj mediji ovih dana iskapaju izjave iz kojih se vidi da prema Rohindžama ima, u najmanju ruku, dubiozan odnos. Tako u jednom eseju o Burmi, koji je napisala 1985., Rohindže naziva ‘Bengalcima’ kako bi naglasila njihovu različitost od većinskog naroda. U jednom od rijetkih intervjua koji je u travnju ove godine dala BBC-ju, negirala je da se u Rakineu događa etničko čišćenje, te napomenula da ona ‘nije Margaret Thatcher, ali ni Majka Tereza’. Jedina njezina reakcija na progon prije govora pred Općom skupštinom UN-a početkom ovog tjedna bila je objava na Facebooku o razgovoru s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. S njim je, napisala je, pričala o ‘golemom ledenjaku dezinformacija kojima je cilj zavaditi zajednice s ciljem promoviranja interesa terorista’.
U samom UN-u Suu Kyi je pak iznijela neke tvrdnje koje su u direktnoj suprotnosti s izvještajima te organizacije, primjerice da Rohindže u Rakineu imaju ‘jednak pristup komunalnim uslugama kao i nemuslimansko stanovništvo’. Rekla je također i da su vojne operacije u Rakineu zaustavljene 5. rujna, iako Amnesty International posjeduje satelitske snimke koje pokazuju namjerno paljenje sela i nakon toga datuma.
Mijanmarski ministri također su u nekoliko navrata izrazili stavove iz kojih je evidentno da vlada nema namjeru zaustaviti progon Rohindža, primjerice ona Suu Kyijinog glasnogovornika U Zaw Htayja, koji je stranim novinarima rekao da su aktivnosti koje vojska provodi ‘protuterorističke’ i da ‘vojska ima pravo pucati u Rohindže ako im oni žele nauditi’. Nyan Win, dužnosnik za medije Suu Kyijine stranke Nacionalna liga za demokraciju (NLD), rekao je da njegova stranka ‘nipošto ne voli vojsku, ali je oko pitanja Rohindža s njima potpuno jedinstvena’. Win je rekao i da su u pitanju ilegalni imigranti, koje vlada Mijanmara ‘može prihvatiti kao ljudska bića, ali im ne može dati slobodu da se slobodno kreću okolo jer time krše državni suverenitet’.
Diskriminacija Rohindža u Mijanmaru je sredstvo za održavanje vojne diktature još od dekolonizacije 1948. godine, sistemsko ugnjetavanje koje je započelo čim su zemlju napustili Britanci. Oni su pak ciljano ‘uvozili’ muslimane koji su opsluživali kolonijalni sistem, a većinske Burmance deprivilegirali u tijelima kolonijalne uprave, pa se u tom socijalnom inženjeringu mogu locirati počeci netrpeljivosti među mijanmarskim budistima i muslimanima. Naknadna desetljeća obespravljenosti muslimanske manjine rezultirala su time da današnji parlament nema nijednog jedinog muslimanskog zastupnika, niti je stranka Aung San Suu Kyi imala ijednog muslimanskog kandidata.
‘Tranzicija’ prema civilnoj upravi započela je tek 2011., kada je tu odluku objavila vojna hunta u pokušaju da izbjegne istragu o zločinima protiv čovječnosti UN-ove Komisije za istrage, te u želji za ekonomskim povezivanjem sa zapadnim zemljama i dokidanjem ovisnosti o trgovini s Kinom. Tada započete reforme uključivale su ukidanje restrikcija slobodi medija, oslobađanje političkih zatvorenika, te legaliziranje sindikata i političkih skupova. No tranzicija je ‘obavljena’ tako što je vojska ovlasti jednostavno prenijela na stranku koju su osnovali vojni oficiri, Unionističku stranka solidarnosti i razvoja. Jedan od uvjeta tranzicije bilo je zadržavanje ustava iz 2008. prema kojem se na izborima ne smiju kandidirati političari koji imaju bračne drugove ili djecu sa stranim državljanstvom, uvjet koji je dizajniran upravo zato da bi spriječio kandidiranje Suu Kyi, kojoj su pokojni muž i dvojica sinova britanski državljani.
Osim toga, 75 posto mjesta u parlamentu rezervirano je, prema ustavu, za vojne oficire, dok više od 75 posto članova parlamenta mora odobriti eventualne ustavne promjene. Drugim riječima, ova kvaka omogućava odugovlačenje procesa tranzicije unedogled, jer je vojsku nemoguće razvlastiti, pri čemu ustav propisuje i da vojska ima kontrolu nad tri ministarstva – granica, obrane i unutarnjih poslova – s budžetima koji su izvan civilnog nadzora.
Suu Kyi pritom ne može, zbog državljanstva svojih sinova, postati predsjednica države, ali može biti državna kancelarka, što je funkcija koja je također smišljena za nju, kako bi ona i njezina stranka mogle konzumirati izbornu pobjedu na izborima 2015., prvima u više desetljeća, a pritom ne kršiti ustav. Funkcija kancelarke najviša je izvršna funkcija u zemlji, što je ujedno i razlog zbog kojeg se Suu Kyi sada upućuju kritike.
S druge strane njezini pristaše, uključujući i one na zapadu, koji Suu Kyi i dalje vide kao jedinu suvislu opoziciju vojnoj hunti, smatraju da njezino nečinjenje nije motivirano ksenofobijom već političkom konstelacijom u kojoj ona nema nikakvog manevarskog prostora da se suprotstavi generalima, ali ni hrabrosti da se javno založi za prava Rohindža u atmosferi u kojoj se huškanje protiv te manjine već desetljećima među većinskim budistima koristi kao propagandno sredstvo za održavanje vojne vlasti.
Suu Kyi jedna je u nizu dobitnika i dobitnica Nobelove nagrade za mir koja ni izbliza nije realizirala svoj mirotvorni potencijal, s tom razlikom da je ona za to imala znatno manje mogućnosti od primjerice Baracka Obame. Iako je njezin NLD do nogu potukao stranku koja zastupa interese vojske – osvojio je 255 fotelja, a vojni USDP samo 30 – ustavna ucjena koju je vojska ispostavila kao uvjet za ‘tranziciju’ prilično joj je vezala ruke. Osim toga, 15-godišnji kućni pritvor ostavio je, čini se, trajne posljedice, jer i danas živi u samonametnutoj izolaciji. Ipak, prilično je jasno da je njezina svjesna odluka da zataškava zločine motivirana ako ne osobnim nacionalizmom, onda sasvim sigurno ambicijom da njezina stranka ne izgubi podršku većinskog naroda, a to je odluka čija je cijena izgledno nasilno progonstvo velikog dijela, ako ne i čitavog naroda Rohindža.
