Pjesnik i prevoditelj srednje generacije Romeo Mihaljević (1971.), s pet do sada objavljenih pjesničkih knjiga, otpočetka je bio prije apartna pojava nego pripadnik domaćeg pjesničkog mainstreama, za slučaj da tako nešto stvarno postoji. Teško je reći je li to stvar osobnog senzibiliteta, fizičke izmještenosti iz centra književnog života (Mihaljević je srednjoškolski profesor u rodnim Našicama), poetičke nepripadnosti ni jednoj od u posljednjih dvadesetak godina dominantnih moda i matrica, ili kombinaciji svega rečenog, no pjesnik je od prvijenca "Anđeoska konverzacija" (1997.) objavljivao redom solidne, kvalitativno prilično ujednačene knjige. Jedanaest godina nakon posljednje, "Disco inferno", Mihaljević se javlja novim naslovom, koji dosljedno nastavlja niz. Ponovno je riječ o temeljito promišljenoj, solidnoj knjizi stabilnog pulsa, pri čemu joj rečena ujednačenost uglavnom ide u prilog. Ona, moguće, ne obiluje posebno upečatljivim stihovima ili pjesmama koje se već na prvi pogled izdvajaju, no to većim dijelom valja pripisati strukturi sveska i samih sastavaka, kao i pjesnikovom suptilnom, nenametljivom lirskom glasu te shodno odabranome registru.
Četrdeset i osam rednim brojevima označenih, inače nenaslovljenih pjesama raspoređeno je u tri (također tek numerirana) ciklusa. Ova je podjela, čini se, prije svega dinamičke prirode – pri čemu praznine između ciklusa funkcioniraju više kao ritmičke cezure nego kao markeri specifične tematske ili stilske razlike – i kao takva je posve svrsishodna. U pitanju su redom kratki i vrlo kratki fragmenti, u za pjesnika već kućnom proznom slogu, ili na samom njegovu rubu. Prepoznatljiv je glas lirskog kazivača prisutan kroz čitav svezak, a njegove je iskaze moguće čitati i kao vrstu lirskog dnevnika, ili apstraktno adresiranog monologa koji meandrira kroz nekoliko dominantnih motivskih čvorišta.
U epigrafu prvog ciklusa stoji ulomak Vaništinog dnevničkog zapisa iz 1957. godine, u kojem slikar bilježi tumaranje francuskom provincijom u pokušaju restauracije negdje drugdje zabilježene davne Rimbaudove rute. U drugi nas uvodi citat Radomira Konstantinovića koji promišlja odnos slikarskog enformela, bakroreza i Beckettove spisateljske tehnike, dok je posljednji najavljen citatom Yukia Mishime o pustošećem, uništavajućem intenzitetu "istinske ljepote". Sva tri na svom su mjestu s razlogom, a dihotomije i napetosti između prisutnosti i odsutnosti, sjećanja i zaborava, glasa i šutnje presudno uokviruju tekst. Protagonist se opetovano identificira kao zapisivač, onaj koji promatra, osluškuje, prisjeća se i potom bilježi, a tekst pred nama rezultat je tog procesa: ovo je zapis, ovo je pripovijest. Problem konzervacije iskustva i (re)konstrukcije sjećanja je sveprisutan – u tragu olovke, papirnoj podlozi, na celuloidnoj vrpci i fotografiji; kadar je često nametnut kao okvir promatranja, a motivi usporene snimke i zrnate teksture slike funkcioniraju istovremeno i kao metatekstualni signali.
Mnogo je svjetlosti u ovoj knjizi, i ona je mahom jutarnja, podnevna – svakako intenzivna – prelazeći, kao u preeksponiranoj fotografiji, često u više puta apostrofiranu bjelinu, koja konkretan sadržaj istovremeno zamagljuje i priskrbljuje mu auru iznimnog. To nas vraća ranije spomenutoj odsutnosti, koja dolazi u središte pažnje kao vrsta modernističkog "praznog apsoluta", koji se manifestira kroz ono onkraj glasa i jezika, ili fundamentalni rascjep između konkretne pjesme i ideje Pjesništva, kako ga u "The Hatred of Poetry" opisuje Ben Lerner. Tako napisano postaje tek predgovor nerečenoga, javlja se odsutnost koja se ne uklapa u padeže, ili, na drugom mjestu, svijest o riječima kao oružju naše nemoći; prisutni su samo otisci nečijih stopala, šutnja postaje jezik što buja fijucima vjetra, postoji samo tvoj glas bez tijela, da bi sve skupa kulminiralo velikim pričama koje će biti uskraćene čitateljima. Samo naizgled paradoksalno, ova poezija najbolje funkcionira upravo u tim pomno orkestriranim tišinama, u neizrečenom, koje je tretirano kao poetski potencijal. U (rijetkim) slučajevima njihove suviše izravne eksplikacije, pjesnik će se mjestimice okliznuti u pretjeran patos: pokrij me tom zebnjom što plamti bez glasa.
Na kraju knjiga još jednom rezimira motiv nemogućnosti komunikacije, nemoć glasa i pisma te ulogu koju igra ono neopipljivo sve što nosiš između riječi, identificirajući se s konačnom odsutnošću – posljednjom riječju posljednje pjesme. Prazna stranica koja slijedi može se u tom kontekstu smatrati gotovo autorskom intervencijom.
