Filmovi o pomirenju i zločinima počinjenima u ratovima koji su se vodili na ovdašnjim prostorima često izgledaju slično. Fokus im je na odabranom događaju, ali se pokušava pružiti i neka ‘veća slika’. ‘Mi možda jesmo njih, ali samo zato šta su oni nas prvi’, retorika je koja je služila kao ‘kontekstualna’ podloga i koja bi okončala konstatacijom da svi snose dio odgovornosti. Film ‘Dubina dva’ Ognjena Glavonića snimljen je na drugačijim temeljima zbog čega može poslužiti kao inspiracija i motiv za promišljanje o postupcima koji su urađeni u ‘naše’ ima, ko god mi bili.
Glavonić zadnjih šest godina pokušava da napravi igrani film o slučaju ‘Hladnjača’, odnosno o hladnjači punoj kosovskih Albanaca potopljenoj 1999. u Dunavu, nadomak Tekije, i operaciji zvanoj ‘Dubina dva’ tokom koje su, prema naređenju tadašnjeg vojnog i političkog vrha, leševi u tajnosti prevezeni do Batajnice i pokopani u masovne grobnice. Nedostatak financijske podrške ga je nagnao da o ovoj temi progovori kroz dokumentarno-esejistički pogled. Film, koji kroz dva stilska elementa, zvuk i sliku, portretira složene iskaze i sjećanja, premijerno je prikazana na Berlinskom filmskom festivalu. Koristeći svjedočanstva sa suđenja, Glavonić i filmska fotografkinja Tatjana Krstevski su snimili mjesta zločina iz današnje perspektive.
‘Dubina dva’ počinje iskazima svjedoka, no pri tome se zamršeno klupko samo napola odmota. Glavonić koristi različite sudske zapise koji obuhvaćaju počinioce zločina, preživjele žrtve, one koji su kamion izvadili iz vode i vozače koji su tijela prevezli do Batajnice. U filmu ne vidimo njihova lica, baš kao ni slike arhivskih materijala. Dok slušamo srpske i albanske svjedoke, gledamo prostore na kojima se radnja zbivala: Đerdap, Prištinu, Suvu Reku, Batajnicu, ali isključivo kako oni danas izgledaju. Zbog toga film nije rekonstrukcija, već grančica za koju se uhvatite kad sve više tonete u mulj. Mulj je i jedna od tema filma: isti onaj koji je obavio čitav slučaj u vrijeme same ‘operacije’, ali i mulj pretrpljenog i nikad do kraja iskazanog historijskog bremena koje sjedi na ramenima onih koji o slučaju ‘Hladnjača’ nisu htjeli saznati nešto više. No, Glavonić i njegov filmski tim dokazuje da se o slučaju itekako pričalo, da postoje iskazi i svjedoci, ali i da moramo aktivno tragati za izlaskom iz kaljuge samoodabrane historijske lobotomije.
Simptomatično je da je slučaj poznat srpskoj javnosti još od 2001. Na ‘Politikinom’ sajtu, koji je prenio vijest o prikazivanju filma na Berlinaleu, revni komentatori su autora i njegov tim, a tim i koproducente među kojima je Fond za humanitarno pravo, nazvali propagandnim marionetama kojima je cilj zataškati zločine počinjene nad Srbima i proglasiti čitav srpski narod genocidnim. Implicira se i to da je poznato kako i šta treba činiti sa izdajnicima iz redova sopstvenog naroda. ‘Dubina dva’ je važan film. Čak i da nema druge vrijednosti – a itekako ima – ‘Politikini’ komentatori upućuje koliko su filmovi ovakve prirode potrebni i koliko je individualiziranje svakog počinioca zločina i svake žrtve neophodno.
Masovna grobnica u Batajnici, gdje se i danas nalazi poligon za obuku policijskog kadra i to na mjestima na kojem su žrtve prvo bile spaljene pa sahranjene, neka je vrsta javne tajne. Vremenski odmak sliku samo dodatno zamućuje, čemu, uostalom, i sami svjedočimo. Oficijelni dokumenti na kojima piše da je uklanjanje leševa bitno jer bez njih nema ni zločina, jasna su predviđanja svakojakih scenarija koji čiste dokaze i historijske artefakte melju u prah teorija zavjera i potom nam ih uz obavezno ‘ali’ bacaju u oči svaki put kada se postavi neko kontraverzno pitanje.
Kombinacija zvukova, iskaza i slika je sklopljena u esejističkom maniru sa primjesama montaže suprotnosti. Slike današnjice tako čine vizuelne kulise svjedočenja, a suha objašnjena se negdje sudaraju, a drugdje uklapaju sa slikama snimljenim 15-tak godina kasnije. Vremenska distanca se u dijelovima prikazivanja lijene svakodnevnice – gdje čujemo zvukove rada auto motora – čini ogromnom. Čini se neshvatljivo da je na ovim mjestima počinjeno toliko zlo. Dihotomija između nekada i sad se u drugim dijelovima filma stapa u cjelinu te nas Glavonić beskompromisno tjera da preživimo žrtvin pogled. Film prikazuje zidove izbušene mecima, suočava nas sa sjećanjima žrtve i dželata, ali ne konstruiše priču, odnosno ne sklapa narativ. Jer, biranje estetike ovog filma je najprije moralni čin. Svjedočanstva bi puno lakše bilo uklopiti u rekonstrukcije potpomognute arhivskim snimcima. Trauma koja izvire iz svjedočanstava je pak dovoljno ilustrativna i ne treba joj spekulativni pomagač u vidu medijski iskonzumiranih slika. Ovako sami odgovaramo za slike koje stvaramo.
Sličan pristup, ali uokviren u drugu formu, koristila je i Jasmila Žbanić u semi-dokumentarnom filmu ‘Za one koji ne mogu da govore’. Proteklo vrijeme je i u tom slučaju krucijalni komentator nemogućnosti pričanja o traumama iz prošlih ratova. Mulj nametnute amnezije je poput mulja u kojem je prvotno i otkrivena hladnjača sa prizrenskim tablicama, prejak za individualna iskopavanja.
U intervjuu ‘Slobodnoj Evropi’ Glavonić je govorio o protoku vremena i traumi te načinu na koji su oni utjecali i na samu formu filma: ‘Na tim mestima na kojima su otkrivene masovne grobnice nema ničega, nikakve oznake. Dođete i pitate ljude koji vam pokažu taj prazan prostor. Ceo koncept filma su ti prazni prostori i svedočenja ljudi koji su u tome učestvovali.’ Prazan prostor i vremenska diskrepancija čine jezivi ram filma koji bez ikakvog komentara – osim vizualnog – portretira nedostatak javnog diskursa o ovome, ali i mnogim drugim zločinima.
