Zloporaba ovlasti, zločinačko udruživanje, mučenje i nečovječno postupanje, silovanje, protupravno oduzimanje slobode, pljačka – čitav taj popis inkriminacija nije bio dovoljan da Državno odvjetništvo RH u protekle gotovo dvije i pol godine pokrene istragu o postupku hrvatske policije nad četvoricom izbjeglica iz Afganistana. Ta je četvorka nedavno podnijela svoju tužbu Ustavnom sudu RH zbog evidentnog odugovlačenja tzv. faze izvida. Sam predmet su kaznenom prijavom pak otvorili aktivisti udruge Centar za mirovne studije još krajem 2000. godine.
Pisalo se o tome u hrvatskim medijima, zatim i stranima, a detalji zlostavljanja su bili iznimno mučni, kudikamo više od službeno intonirane gornje liste. No već pomalo sviknuti na to kad je naša policija u pitanju, posebno smo tad uočili jedan proceduralni dodatak. Policija je dakle bila pokušala okrenuti izbjeglice iz dotične grupe da lažno svjedoče protiv petog, jednog Iranca kojem se kasnije gubi trag, i pripišu mu ulogu krijumčara ljudima. Pokušaj nije uspio, ali su sva petorica ipak tad zabilježena na Općinskom sudu u Karlovcu, a četvorica iz Afganistana su sljedeći dan zatečeni u Bosni i Hercegovini – izmučeni te protjerani metodom zloglasnog pushbacka. CMS je potom DORH-u podnio prijavu, da bi se naše tužilaštvo naprosto oglušilo na to. Ipak, ona se grupa zlostavljanih u međuvremenu probila do Njemačke, te je konačno uputila pravnu reakciju u vidu tužbe na hrvatskom Ustavnom sudu.
Jasno, ovo nije prvi takav predmet, nego je njegov značaj, uz traženje kakve-takve zadovoljštine za konkretne žrtve, u tome što podcrtava uobičajenu praksu policije i pravosuđa. Zakon propisuje rok od šest mjeseci za donošenje odluke o prijavi, dok ovdje nakon dvije i pol godine nije doneseno ni rješenje o otvaranju istrage. A takav cinizam spram žrtava pokazuje se kao sistematičan, ako se prisjetimo da je Europski sud za ljudska prava nedavno u dvije presude utvrdio kako RH ne provodi efikasne istrage kad je riječ o povredama na štetu izbjeglica.
