Proljeće na Baniji ove je godine započelo lijepim vremenom: voćke su rano propupale a pčele se razletjele oko njih pod toplim sunčanim zrakama. Ali kad je priroda prije par dana opet pokazala svoju ćud, nagla hladnoća i susnježica unijele su nemir u dom Milke i Živka Ostojića iz Dabrine, pa sada ta 82-godišnja žena i 90-godišnji muškarac sa strepnjom motre sve manju hrpicu ogrjevnog drva u svojoj šupi.

- Imamo mi svoju šumu, ali nemamo nikoga da nam nasječe drva i dopremi ih ovamo, u našu avliju. A i kad bismo imali, teško bismo te cjepanice i panjeve ovako stari i boležljivi sami cijepali i slagali. Protekle smo se zime nekako osigurali, no onda je opet navrla hladnoća, a ova se naša hrpica dobrano istanjila, pa mi se čini da ćemo morati na sebe obući sve što imamo da se baš ne smrznemo - objašnjava nam Živko.

Danas nas nitko ne posjećuje i nitko nam ne pomaže, iako vidimo da neki u našem i susjednim selima redovito dobivaju pomoć i hranu, a lakše im je nego nama, kaže Živko Ostojić

Ogrjevno drvo je samo jedna, vjerojatno i najmanja nevolja u nizu nesretnih zbivanja koja Ostojiće prate proteklih desetljeća, točnije od kolovoza 1995. Tada su, poput tolikih drugih, bježali iz sela ne znajući ni kako će ni kamo će; nasreću, kći Mirjana bila je u Zagrebu sa svojom obitelji kao i danas, pa su roditelji u neizvjesnu putešestviju krenuli sami.

- Sve naše nevolje počele su tog dana. A kad smo se napokon dokopali kakve-takve sigurnosti u Srbiji, potucali smo se ondje gotovo pet godina od Valjeva preko Beograda do Bačke Topole: kod tuđih ljudi i u tuđoj zemlji obrađivali smo tuđe bašte i namirivali tuđu stoku, zarađujući tek za hranu. Spavali smo u prihvatnom centru nabrzaka uređenom u nekoj staroj školi - prisjeća se Milka.

Nakon par godina nikakvog života u lošim uvjetima par se odlučuje vratiti na svoje, pa kako im bude. Naravno, svoje su banijsko imanje zatekli devastirano i temeljito popljačkano, pa su požalili radi svoje odluke čim su stigli. Promatrajući u kakvom je stanju kuća koju su zajednički izgradili još 1968., Milka je čak isprva poželjela opet otići u tuđinu, ali onda je Živko odlučio da nema druge nego zasukati rukave, pa pomalo krčiti, krpati i popravljati sve oko sebe dok se život ne dovede u kakav-takav red. Tako je i bilo: prvo su uredili kuću s okućnicom, pa nabavili kravicu, par svinja i nešto peradi.

- Prvih se godina činilo da naše imanje napreduje, a i mi s njime, no onda su zaredale nove nedaće; naše bolesti, korona i potres, pa smo sada opet gdje smo bili prije dvadeset i kusur godina, ako ne u još gorem položaju - jada se Živko.

Sve je manje drva u šupi

Mirovinska primanja, ni tri tisuće kuna za oboje, rastežu kako najbolje znaju i umiju: s onim što preostane kad daju gotovo hiljadu za režije još bi se i moglo preživjeti da nije godina koje iz dana u dan donose nove boljke i bolove. Tako Milka zbog sve teže hoda što ju priječi u obavljanju osnovnih kućanskih poslova, a o obrađivanju vrta više ni sanjati ne može. Čini se da pravog lijeka nema, iako je obišla bolnice i brojne doktore u Petrinji i Sisku. Povrh svega, odstranjena joj je štitna žlijezda, što je prouzročilo druge neugodnosti. Živko je punih 29 godina, sve do Oluje, radio u zagrebačkoj Industrogradnji, ali mu prva polovica devedesetih nije priznata u radni staž, pa misli da je u mirovinskim primanjima zakinut za barem jednu petoljetku.

- Bolje da me za zdravlje i ne pitate, moj novinaru. Prevalio sam devedesetu, pa vam sve mora biti jasno. No ne predajem se olako, moram i namjeravam još puno toga uraditi. Žao mi je jedino što smo nas dvoje ovako stari i nemoćni, prepušteni ovdje u Dabrini samima sebi. Mislim da bismo osim penzija trebali dobiti još nekakvu pomoć. Evo, moja se Milka sve teže kreće, a mi ni za štaku nemamo. Doktori su nam daleko i uopće ne znamo kako bismo stigli do njih, a iz Crvenoga križa i socijalnih službi nitko ne navraća ovamo, misle valjda da je s penzijom sve riješeno – govori nam Živko.

Banijski potres ni njih nije mimoišao. Iako im je kuća dobrano razdrmana, pukotina ima izvana i iznutra, označena je nakon brzog pregleda zelenom naljepnicom, pa u njoj, na svoju sreću i dalje mogu boraviti. Ali Milka se još nije oslobodila straha, pa svake noći u postelju liježe odjevena; da bude spremna, kaže nam, ako opet jako zatrese. Nakon katastrofe su nekoliko puta dobili pomoć u obliku hrane i osnovnih potrepština, ali je i to zamrlo čim je kuća dobila zelenu naljepnicu.

- Danas nas nitko ne posjećuje i nitko nam ne pomaže, iako vidimo da neki u našem i susjednim selima redovito dobivaju pomoć i hranu, a lakše im je nego nama. Da nam barem jednom tjedno netko pomogne, da dođu nacijepati drva, pokositi dvorište i slično. Kad bismo još pokoji metar drva dobili sad dok studen opet prijeti, bilo bi to baš neprocjenjivo. Izgleda ipak da se moramo miriti s time što smo ovako zaboravljeni u ovoj pustari i što svakojaku pomoć dobivaju mnogi koji su puno mlađi, zdraviji i sposobniji – ponavlja nam Živko s razumljivom rezignacijom.

Nazvali smo stoga glinsku podružnicu Crvenog križa, pa ravnateljici Alberti Cestarić i sami potanko objasnili u kakvoj su situaciji Ostojići.

- Koliko znam, oni nisu naši korisnici; to ne znači da su zanemareni, samo to da o njihovom slučaju nismo informirani. U najkraćem mogućem roku ih namjeravamo posjetiti i izvidjeti u koje bi se kriterije pomoći mogli uklopiti. S obzirom na ono što ste naveli, možda je to program pomoći u kući koji provodi Centar za socijalnu skrb – kazala nam je ravnateljica, a mi se nadamo da će ta najava što prije biti provedena u djelo.