Od više od tri stotine mještana sela Dabrina nedaleko Gline, koliko ih je u mjestu živjelo prije posljednjeg rata, danas ih možete nabrojiti jedva tridesetak. Rat, dugo poratno razdoblje i sporo ostvarivanje prava povratnika, desetkovali su mještane. U stanovništvom prorijeđenom selu uglavnom žive vremešni i boležljivi ljudi, teško spajajući kraj s krajem. Dodamo li tome pandemiju i nedavni potres, vrijeme u ovom selu kao da je stalo.

Mnogo toga je u Dabrini izgubljeno u posljednjih tridesetak godina, ali ono malo mještana što je preostalo, uspjelo je zadržati običaje i narav. Gostoljubivost i druželjubivost, osobine odvajkada prisutne, nisu izgubljeni. Već među prvim kućama u selu, u jednom dvorištu primjećujemo troje mještana zadubljenih u razgovor uz kavu. Na pozdrav uzvraćaju nam pozivom da se priključimo društvu za stolom. Saznajemo da smo na imanju Dragice Bogdanović (73), a da su za stolom njeni susjedi Dragan Stojić (70) i Branko Miletić (68).

- Sve što je nama ovdje u Dabrini ostalo i što se nije promijenilo to su naša druženja, kako nekad, tako i sad. E, prije tridesetak godina ovdje bi bilo za stolom i desetak ljudi, možda i više, trpeza bi bila bogatija, ali otkad su zaredale nedaće i selo se prorijedilo i nas troje uz kavu sasvim smo dovoljni - objašnjava Dragica.

Prošlogodišnji potres zatekao je Dragicu i njenog sina Darka u kući. Odmah su istrčali van, a kada se prašina slegla tek su tada postali svjesni što se dogodilo. Pola sata nakon potresa do njih je već stigao Duško Žarković, susjed koji je redom obilazio kuće. Pitao ih je za stanje i ponudio pomoć. Već sutradan počeli su stizati volonteri s najpotrebnijim namirnicama i potrepštinama. Nekoliko dana kasnije, stigli su i statičari. Ostavili su zelenu naljepnicu, ali uz savjet Bogdanovićima da u kuću što manje ulaze dok ne bude popravljen krov.

- Moram vam reći da je nekoliko sati pred Novu godinu, k meni banuo jedan mladić iz Zagreba i donio nam svega i svačega. Umjesto da je s društvom bio na slavlju, došao je u Dabrinu za koju nikada prije nije čuo. Žao mi je što mu nisam upamtila ime ili barem registraciju auta. Kasnije sam od Srpskog narodnog vijeća dobila građu i crijep za obnovu polovice kuće pa sad čekam majstore da ih ugrade - priča nam Dragica.

Dragičin susjed je Dragan Stojić. Njegova kuća nakon potresa, gledajući izvana izgleda sasvim solidno, ali kad uđete unutra, jedino razborito je odmah izaći van. Kuća je dobila žutu naljepnicu. Dragan se u njoj, prema savjetu statičara ne bih smio zadržavati pa čak ni ulaziti.

- Moja supruga Jelka i ja nemamo izbora. I dalje na vlastitu odgovornost spavamo u kući koja je iznutra unakrst popucala. Prijavio sam se za kontejner, pa ako bude - bude. Ipak, mislim da ima mnogo ljudi kojima je kontejner potrebniji, pa mi nije teško čekati. Nema nas puno u ovom našem selu, pa smo željni druženja i razgovora. Evo, danas smo moj susjed Branko i ja kod Dragice, sutra možda kod mene i tako ukrug. Važno je da se družimo. Pomalo tračamo, prepričavamo dobre i loše događaje, znamo se i nasmijati, pa vrijeme brže leti. A da imamo čemu pričati - imamo. Te Oluja, te povratak, te pandemija, te potres, nevoljama nikada kraja. No, evo nas, živi i zdravi, nađe se i veselih tema, pa neka potraje - kaže Dragan Stojić.

Draganov otac i majka vratili su se iz progonstva već dvije godine nakon Oluje, a on nešto kasnije. Od obnove su dobili nekoliko prozora i sitnica pa su uglavnom sami, na jedvite jade obnovili kuću. Roditelji su ubrzo umrli pa bi Dragan i Jelka sada ponovo, zbog potresa trebali krenuti u obnovu. Ostvarili su mirovine ukupno "visoke" nešto manje od 3.000 kuna, ali za ponovnu obnovu Dragan je izgubio volju i snagu.

- Mnogo smo se napatili da poslije rata obnovimo kuću. Kad pomislim da ponovo moram miješati beton i zidati, gubim volju. Ne znam što će biti, ali bit će kako bude. Ja obnavljati više ne mogu – kaže Dragan Stojić koji je čitav radni vijek proveo radeći u sisačkoj Željezari.

Nedaleko od naše domaćice Dragice Bogdanović, rodna kuća je Branka Miletića. Veći dio godine pusta je i zaključana, jer Branko s obitelji živi u Americi. U Oluji, Branko, supruga Smiljana, djeca Miloš i Milena, te Brankova majka Milka, protjerani s ognjišta i završili su u Srbiji. Majka se vratila dvije godine kasnije, a Branko je s obitelji odselio u SAD.

- Majka je u međuvremenu umrla, a mi smo već 21 godinu preko velike bare. Nekako smo se snašli, a pogotovo se to odnosi na djecu i sve mi se čini da oni niti ne pomišljaju na povratak, dok meni i mojoj Smiljani, Banija i Dabrina ne daju mira - kaže Branko.

Ove godine sam je doputovao u rodni kraj samo da vidi u kakvom stanju je kuća nakon potresa. Uzdrmana je i oštećena, ali stoji čvrsto. Smiljana će uskoro u mirovinu, Branko je već otišao, pa sve češće oboje razmišljaju o povratku u Dabrinu.

- Tu su naši korijeni, pa srce neće nego ovamo. Dugo je vremena prošlo otkad smo otišli, ali niti jednog trenutka nismo prestali razmišljati o rodnom selu u kojem smo odrasli, oženili se i živjeli. E, sad kad smo ostvarili mirovine o povratku možemo ozbiljno razmišljati. Već godinama, kad god dođem nakratko iz Amerike, tražim kuću i imanje da ih kupim i da tu započnemo novi život. Vidite, nakon mnogih obilazaka, moje misli uvijek se usmjere na rodnu grudu. Tu se, čini mi se, jedino osjećam svoj na svome. Taj osjećaj ne može se kupiti dolarima, pa ćemo život prema svemu sudeći, započeti ponovo na starom mjestu - kaže nam Branko Miletić.