Naslov novog romana Michela Houellebecqa ‘Pokoravanje’ sugerira da je tema islam (etimološki islam znači pokoravanje); Houellebecqova priča počinje 2022. kad na francuskim izborima prvi put pobjeđuje Muslimansko bratstvo (u Francuskoj nepostojeća stranka): kalifat u Francuskoj nije relevantna politička ideja, a lider Muslimanskog bratstva je inteligentan, oprezan i tolerantan političar – ‘šarmantan i neodoljiv’ Mohammed Ben Abbes, valjda neka politička verzija Tariqa Ramadana – koji koalira s ljevicom kako na vlast ne bi došla Marine Le Pen. Teror, nasilje i progon nisu u igri, a nakon izbora politička situacija u Francuskoj se stabilizira (bilo je nekih sporadičnih sukoba), stupanj kriminala drastično pada, a šeici (!) ulažu pare u obrazovanje, ponajprije u fakultete, otprilike kao što ulažu u zvučne nogometne klubove. Istina, sad na fakultetima mogu predavati samo muslimani, ali i to je posebna priča: uspon islama Houellebecq vidi kao neku vrstu uspona oportunizma – konvertitstvo, izdašno financirano, visoko je na cijeni, ali više nekako deklarativno.

Houellebecq u romanu najprije tvrdi da je islam neprijatelj humanizma, materijalizma i sekularizma (str. 243), a zatim piše kako Ben Abbes prihvaća republikansku političku tradiciju i (katoličku) politički ideju ‘distributivnosti’ kao trećeg političkog puta (ni komunizam ni kapitalizam), dok se primjerice novopečeni konvertit Robert Redriger kupa u bogatstvu i alkoholu, pa ispada da će islam zapravo biti inkluzivan i benevolentan. Distributivnost i islam zajedno znače veliki povratak patrijarhata i obiteljskih vrijednosti, no Houellebecq se uglavnom interesira za poligamiju i brak s petnaestogodišnjakinjama. Ben Abbesov pak dugoročni geostrateški put je stvaranje Euroarabije pripajanjem sjevernoafričkih zemalja mirnim putem, a kasnije spominje i rekonstrukciju Rimskog Carstva, valjda kao neki velikofrancuski antikolonijalni projekt (francuski bi trebao biti službeni jezik). Još tu i tamo ubaci neku parolu, ‘Islam je sličan komunizmu, ili će biti univerzalan ili ga neće biti’, i to je otprilike sve što se islama tiče.

Glavni junak ‘Pokoravanja’, François, tipičan je uelbekovski lik: usamljenko bez prijatelja, kučeta i mačeta. On je sveučilišni profesor osuđen na zamrznute večere, pornografiju i povremene veze sa studenticama i kurvama, ali i stručnjak za opus Joris-Karla Huysmansa, strastvenog simbolističkog pisca u Hrvatskoj slabo čitanog, barem među lijevo-liberalnom inteligencijom. Ona desna/katolička/nacionalistička ga je rano uočila, čitala i prevodila jer je Huysmans bio konvertit na katolicizam – za njegov djelo se 1923. bio zainteresirao i sam Ivan Merz – no to rano otkriće praktički je ostalo bez ikakvog utjecaja na hrvatsku književnost. Huysmans je, između ostalog, mislio kako ‘nacije nisu ništa drugo do besmisleni smrtonosni entiteti’, pa je možda i zbog toga bio rano prekrižen.

Houellebecq piše kako je François jednom napisao osamsto genijalnih kartica doktorata o Huysmansu i svi mu se likovi u romanu zbog toga dive, no iako je dosta prostora posvetio Huysmansu, jedva da bismo mogli iscijediti dvije-tri uspjele konstatacije o njegovom djelu. Dionica o Huysmansu je valjda trebala biti neka antiteza onoj islamskoj. François odlazi u mistični benediktinski samostan gdje je Huysmans konvertirao, no tamo može samo ničeanski prosiktati da je kršćanstvo religija za žene. U romanesknom finalu, netom prije no što će François konvertirati na islam, Houellebecq konstatira da je islam, za razliku od ženskog kršćanstva, pobjedonosna religija jer je religija za muškarce koja će pokoriti žene. Dakle sukob kršćanstva i islama ovaj pisac izgleda vidi kao rodni sukob.

Houellebecq je nedvojbeno vješt pripovjedač i ‘Pokoravanje’ je još jedan njegov lako čitljiv, povremeno duhovit poludistopijski roman. Poznatom piscu, kao i inače, dobro idu mizantropija i cinizam, no ovog puta čitava star kao da je ispričana pomalo bezvoljno, pa je onako nakrcana uelbekovskim stereotipima ispala nekako bezbojna. Jedini živahniji romaneskni trenuci su oni kad se raspiše o seksu: doista, Houellebecq je kao pornografski pisac rijetko talentirano biće.