Šezdeseto izdanje Glazbene tribine, nasljednice Jugoslavenske muzičke tribine, održano je u Osijeku od 3 -5. studenog uz odličan koncertni program, debate u širokom spektru identitetskog problema i vedar, obljetničarski dokumentarac čiji se sentimentalni odušak neočekivano prometnuo u angažiranu raspravu o neuralgijama čitavog polja (proizvodnje) suvremene autorske glazbe u Hrvatskoj.
U filmu "Odjeci generacija: šest desetljeća Glazbene tribine Hrvatskog društva skladatelja" muzikologinje Petra Pavić i Dina Puhovski (uz snimatelja Vjekoslava Skledara i montažu Ive Blašković) vješto kolažiraju arhivske snimke i svjedočenja profesionalnih sudionika Tribine (skladatelja, programskih selektora, muzikologa, kritičara) u historijskoj konstrukciji epohe čiji je naljepši, najbolji dio možda prošao, ali se supstanca ipak održala kao vrijednost bez suvišnog resentimana. Gotovo kao "objektivna" vrijednost o kojoj svatko može imati privatno mišljenje, ali uz konsenzus o potrebi stalne borbe oko značenja "naše stvari za kolektiv".
Uostalom, identitetske rasprave (esencijalističkog i antiesencijalističkog tipa oduvijek podjednako) u sklopu programa Tribine kao smotre ukupnog stvaralaštva suvremene (akademske, autorske) glazbe dinamiziraju kontinuitet tog događaja u godišnjem ritmu od prvog dana Jugoslavenske muzičke tribine održane u Opatiji, u jesen 1964. godine.
Jugoslavenska muzička tribina održavala se u Opatiji do 1990.godine, zatim do 1999. u Puli pa od 2010. ponovno u Opatiji. Dok je bilo Jugoslavije bila je "muzička", a onda "glazbena" s promjenjivim (međunarodnim, nacionalnim) karakterom. Od 2021. se održava u Osijeku
Za razliku od Muzičkog bijenala Zagreb koji je 1961. osnovan kao prvi jugoslavenski festival suvremene muzike i dokaz visokog modernističkog habitusa Jugoslavije u potrebi da pokaže svijetu svoje avangardistički elitno lice, Jugoslavenska muzička tribina otpočetka je stvarana na komplementarnom, demokratičnom, antikompetitivnom načelu "meke pedagogije odozdo". Danas bismo rekli: na principima "mekog menadžmenta" suvremene glazbene proizvodnje.
Socijalistički modernizam bio je koncept sistemskog razvoja društva zbog čega je bilo savršeno logično da se umjetnički uspjeh prvog izdanja Muzičkog bijenala iz 1961. ne bagatelizira ekskluzivizmom festivalskih izdanja svake druge godine, nego da ga se osigura inkluzivnom strategijom suradnjom svih akademskih centara (Beograda, Zagreba, Ljubljane, Skopja, Sarajeva) u formi pregleda novih kompozicijskih tehnika, stilova i razlika u pedagogiji. Ideja Jugoslavenske muzičke tribine je u temeljnom smislu bila intelektualistička. Bilo je važno uspostaviti suradnju između kompozitora u Jugoslaviji, podići intelektualnu temperaturu u susretima kompozitora, muzikologa i studenata u ravnopravnom omjeru i na taj način destilirati kvalitetu u ogromnom opusu suvremene "ozbiljne" muzike Jugoslavije.
Uspjeh tog koncepta kao uporne strategije razvoja ukupne jugoslavenske muzičke scene ogleda se u lakoći komunikacije njezinih protagonista - uvijek neformalne ali ozbiljne, češće za šankom opatijskih hotela nego u koncertnim dvoranama. I naravno, iz perspektive uvelog intelektualnog kapitala domaće umjetničke produkcije u aktualnom totalu, jasno se vidi koliko nedostaje nekadašnji karakter Tribine kao manifestacije koju u prvom redu odlikuje demokratična nesavršenost bogatih opusa različitih autora i pedagogija bez akademske rampe, a u drugom sav pripadni intelektualni šarm "nedovršenih modernizacija" kulturno-umjetničkog sistema za kojima sada može uzdisati čitav postjugoslavenski kulturni prostor. Ali to bi doista bio promašen resentimanski moment u obljetnici Glazbene tribine.
Autorice filma "Odjeci generacija: šest desetljeća Glazbene tribine HDS-a" pametnije su riješile problem njezine dokumentarne historizacije tako što su slijedile reminiscenscijski temperament svojih sugovornika i skoro ništa više. Oni koji se sjećaju mogu uživati u arhivskom spomenaru. Oni koji nemaju življeno iskustvo ionako nemaju šanse u reinvenciji kanona Tribine. Generacijski procijep toliko je jednostavan, da je starijim generacijama lako manipulirati privatnim emocijama, kao polaganim hodom iz historijskih činjenica u ideologiju sistema nečinjenja.
Recimo. "Jugoslavenska muzička tribina nije festival, nego instrument međusobnog upoznavanja, informativni pregled stvaranja" rekao je Branimir Sakač (1918-1979.), prvi direktor i jedan od osnivača Tribine 18. studenog 1964. na svečanom otvaranju u Opatiji.
Prvi Muzički bijenale otvoren je 1961. kao politički projekt jugoslavenske kulture u provokaciji europskog i svjetskog horizonta suvremene muzike uz pitanje "A gdje smo tu mi?", da bi muzikolog i povjesničar glazbe, Andrija Tomašek (1919-2019.) već sljedeće, 1962. godine u Opatiji (odabranoj kao mjestu s tradicijom festivala popularne muzike od 1958.) inicirao i organizirao četverodnevni simpozij "Nova muzika i muzičke interpretacije". Bio je to inauguracijski trenutak emancipacije za muzikologiju kao intelektualnu disciplinu s "pravom profesionalne javnosti" uz konkretne teme poput: "Problemi tehnike i stila izvođenja nove muzike", "Muzička pedagogija i savremena muzika", "Zvukovni prostor i muzička ekspresija", "Muzička publicistika i informacije".
Jugoslavenska muzička tribina održavala se u Opatiji do 1990.godine, zatim do 1999. u Puli pa od 2010. ponovno u Opatiji. Dok je bilo Jugoslavije bila je "muzička", a onda "glazbena" s promjenjivim (međunarodnim, nacionalnim) karakterom. Od 2021. se održava u Osijeku, a dojam novouspostavljene mjere tog grada kao dobrog mjesta za manifestaciju u optimizmu razvoja, ove je godine konsenzualno pozitivan.
Ali, slijedimo još malo ovu liniju: "Tribinu smo započeli 1962. godine kao okrugli stol", rekao je Tomašek davno. "Quo vadis, musica moderna?", izašao je najfrekventniji radni naslov u statistici svih Glazbenih tribina kao duh iz boce, pa ako je to komično možemo navesti još par tema iz ciklusa Tomašekovih "umjetničko-socioloških tribina" koje su organizirane od 1976. godine pod nazivom "Prema novom stvaralaštvu u kulturi". Raspravljalo se o odnosu filozofije i muzike, sociologije i muzike, humanizmu u umjetnosti, komunikativnosti umjetničkog rada i tome slično. Etika posla.
Promijenila su se društvena uređenja, sistemi i tehnologije, ali debatne teme Tribina iz dobrog dijela njezine povijesti, pogotovo one jugoslavenske, danas izgledaju onoliko plauzibilne, naivno postavljene, fragilne, snažne, progresivne ili analitički zavodljive, koliko je (oduvijek) stabilan omjer pedagoškog poštenja u domaćim akademskim institucijama između svih njegovih aktera, od najmlađih do najstarijih. Paradoks Glazbene tribine kao umjetničke manifestacije koja ravnomjerno tretira koncertni i razgovorni dio u strukturi dijaloškog tipa, aktivira se u negativnom kontrastu jedino tada, kad se iznevjeri njezin intelektualni kapital.
Tako se posljednjih desetljeća teško može naići na loš saldo koncertnog programa Tribine, ali se koncept "quo vadis" razgovora odavno iznevjerio u svom originalnom načelu. Umjesto o predmetu, problemu, estetičkoj analizi ili ekonomiji stila, na Glazbenim tribinama se desetljećima unazad prelijeva jedino frustracija u zbroju pojedinačnih, kratkovidnih identiteta. A što je, koja je to krovna tema posljednjih desetljeća? Kondicija intelektualnog poštenja svih sudionika suvremene glazbe u Hrvatskoj koju desetljećima kvari uporni antiintelektualizam, akademska nesolidarnost prema kolegama i/ili studentima, perfidnost u izbjegavanju važnih tema akademske pedagogije i reforme studija prema standardima 21. stoljeća, darvinizam u samopromociji vlastitog opusa na štetu svega i svakoga, nemar i intelektualna lijenost i mladih i starijih u hijerarhijskom lancu Akademije.
Zagrebačka Muzička akademija nije organizator niti producent Tribine, nego je to profesionalna udruga Hrvatsko društvo skladatelja - kao što je s pravom na otvorenom razgovoru nakon dokumentarnog filma naglasio njezin glavni tajnik Tomislav Antun Šaban. Ipak, organska povezanost Akademije kao prvog i temeljnog pokretača njezine suvremene scene, uvjetuje njezin iskren angažman u prigodama ovakve vrste. Traume različitih lošosti unutar Muzičke akademije o čijim su studijskim programima prošli tjedan otvoreno govorili studenti, ali i nemogućnost artikulacije dijaloških tema svih ostalih sudionika šezdesetog izdanja Glazbene tribine konačno su se prelile preko ruba profesionalnog strpljenja. Historijski sentiment Jugoslavenske muzičke tribine iz obljetničkog dokumentarca poslužio je, osjećamo više nego što možemo konkretno pokazati, kao negativ za neku vrstu katarzične promjene. Kakve?
U optimizmu sljedećih par godina, polagane ali strukturno neumitne. Rekli smo na početku, koncerti ovog izdanja Tribine odreda su bili izvanredni: pijanistički recital Vladimira i Katarine Krpan, cjelovečernji koncert Cantus ansambla pod ravnanjem Berislava Šipuša; jazz koncert Matija Dedić Trija, nastup sjajnog slovačkog Ansambla Quasars i briljantnih veterana Zagrebačkog puhačkog ansambla. Izostali su, međutim, razgovori nakon svih tih nastupa, što je bio zlatni standard Jugoslavenske muzičke tribine.
Kad bi se, konačno, širem krugu javnosti pokušao objasniti krunski problem Glazbene tribine kao institucije koja nije kvalitetno i uspješno odradila tranziciju "nedovršenih modernizacija" iz socijalizma, valjalo bi ju usporediti s Pulskim filmskim festivalom. Pula nije prihvatila mogućnost da svoj program oblikuje po načelu postjugoslavenskog kulturnog prostora, zbog čega se nije samo "smanjio" kapacitet tržišta u prostoru regije Balkana, nego se trajno ozlijedio njezin identitet. Glazbena tribina u svom proklamirano internacionalnom konceptu također tek treba naći rješenje. A svi bi ga trebali jasno vidjeti.
