Neizvjesnost u vezi sudbine Petrokemije naoko nije baš dugo potrajala: Mladen Pejnović, predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, izjavio je prošli tjedan da će kutinska tvornica umjetnih gnojiva uskoro biti konačno privatizirana. Glas o tome pušten je dakle svega nekoliko dana nakon zaključivanja dokapitalizacije te kompanije, a koja nije urodila željenim ponudama kvalitetnih strateških partnera. Ipak, vrijedi se zapitati što je točno Pejnović imao na umu, ako znamo da se istim povodom nije oglasio nitko iz Vlade, koja ultimativno kontrolira dotični posjed.
Štoviše, predstojnik DUUDI-ja nije pritom rekao ništa novo, jer je već prije godinu i pol Vlada iskazala namjeru da, čim Petrokemiju postavi na čvršće noge, izađe iz većinskog suvlasništva i zadrži 25 posto udjela plus jednu, tzv. zlatnu dionicu. Ostaje međutim pitanje zašto je to izjavio upravo sad i kakvog točno utjecaja njegova izjava može imati na predviđeni rasplet. No kažimo najprije kako Mladenu Pejnoviću nipošto nije prvi put da pred rudo istrčava nasmijan kao zagrebačke frajle onomad na korzo, jer tamo uočava konkretne snage do kojih mu je naročito stalo. On je na sličan način nastupio i u jednim našim dnevnim novinama usred procesa dokapitalizacije, e da bi nas obavijestio kako Ina želi dionice – i to svakako mnogo dionica – kutinske tvornice. Samo pratimo dakle njegov uprti prst i doći ćemo do nekih među zadnjim namjerama koje se nadvijaju iznad Petrokemije i koje uopće nije uputno previdjeti.
U prvom spomenutom navratu činilo se to s Inom kao površno naklapanje, jer mađarsko-hrvatska naftna kompanija ne može ni sa sobom izaći na kraj. Ali ukoliko bi joj vrijedna tvrtka poput Petrokemije nekako već pala u šake, bila bi to itekako poželjna akvizicija. U međuvremenu ne treba smetnuti s uma da Vladu na privatizaciju kutinske tvornice tjeraju podjednako Europska unija – kao i u slučaju brodogradilišta – i banke koje su pretprošle jeseni obustavile kreditiranje te kompanije sve dok ona ne pređe u privatni posjed. Treba uzeti u obzir i krunsku činjenicu da Ina već niz godina ubire ekstraprofit na Petrokemiji: potonja je kuća drugi najveći potrošač plina u Hrvatskoj, a od kojeg se i prave umjetna gnojiva, no za nj plaća najveću cijenu te često tako bilježi i povelike gubitke umjesto zarade. Pritom je Ina bila nametnuta zakonski kao jedini prodavač plina Petrokemiji, i tek lani otvorio se prostor dijelom i za drugog dobavljača. Taj novi, dakako javno-natječajni pobjednik, zove se Prvo plinarsko društvo, a ističe se najboljim ponuđenim uvjetima za Petrokemiju. Ipak, uslijed nedostatka kredita s kojima je Petrokemija uvijek regularno poslovala kroz dio godine i uredno ih servisirala, oba su se dobavljača plina spontano prometnula u njezine kreditore. Umjesto da bankama duguje oko 600 milijuna kuna na ime kratkoročnih i srednjoročnih zajmova, kao što je ranije bio slučaj, one potražuju od nje preostalih oko 200, dok približno 400 milijuna Kutinjani duguju Ini i PPD-u.
Taj će iznos ubuduće rasti, ako se ništa ne promijeni, i na koncu će zaista ostati samo da se ovjeri Pejnovićeva najava, te da državna imovina pređe u posjed rečenih tvrtki. Nije pritom ni najmanje nevažno to što je Ina prije koju godinu ispuštena iz većinskog vlasništva RH, a Petrokemija je i dalje ostala žrtvom te naftne kompanije. Cinični tretman kutinske tvornice od strane države, Ine i banaka – koje su manjinski njezin suvlasnik, ali joj odavno kroje kapu – tako je na najboljem putu prema svom dosljednom epilogu.
Državi preostaje još jedna mogućnost, kao što smo naveli u prošlom broju ‘Novosti’, da izbjegne najveću štetu po opći interes. Najveća šteta nije tek privatizacija, nego prodaja Petrokemije onome tko u njoj ne vidi potencijal za širenje proizvodnje i kome se ne može vjerovati da kani zadržati radnike u postojećem broju i s postojećim pravima. Gora od same privatizacije bila bi naime brzopleta prodaja, a najbolje pak – najbolje bi bilo upotrijebiti Petrokemiju kao strateški resurs domaće privrede. Za to ne bi bilo dovoljno da Vlada od sadašnjih 80 posto vlasništva zadrži većinski paket i da privoli državnu Hrvatsku poštansku banku na kreditiranje Petrokemije. Nego bi trebalo obnoviti čitav kontekst poharanog hrvatskog agrara, smanjiti PDV na umjetna gnojiva – najveći u EU-u – vratiti Inu u domaći posjed itd. Ali hrvatske vlasti zacijelo smatraju to nemogućim, za razliku od nekih u vodećim zemljama EU-a koje glavne oslonce svoje ekonomije radije zadržavaju u državnom vlasništvu.
