Dobra kazališna tradicija nastavlja se i dalje. Već skoro tri decenije, početkom maja, održava se Međunarodni festival malih scena u Rijeci. Blagi dah Mediterana, prijazni ljudi i uvijek puno gledalište čine ovaj festival malih scena – velikim. Tu igru velikog i malog mogli smo vidjeti i u prve dvije večeri: u predstavi "Genijalna prijateljica" koja je otvorila festival, po romanu glasovite Elene Ferante, u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba i u režiji Marine Pejnović, bilo je na zaista komornoj sceni 29 glumaca, a već sljedeći dan u poljskoj monodrami "Lir" na toj istoj pozornici stajao je samo jedan čovjek. Ono što vezuje ove dvije izvedbe jest misao koju je nekada davno izrekao glumac Ljuba Tadić, u trenutku kada je sam igrao kralja Lira. Tada je rekao: važno je da čovjek ne preigra svoj život, da ne pretjera, da svoj život živi ispravno do zadnjeg dana, jer ako to ne učini, napravit će neko zlo. Kralj Lir je na kraju svog života postao ohol i grub i rezultat tog bezumlja bila je smrt sve tri njegove kćeri i kaos u državi. Genijalna prijateljica je zaista bila genijalna, uzor svojoj najboljoj drugarici, a onda je preigrala svoje principe, udala se za čovjeka s puno para i s malo skrupula i upropastila svoju egzistenciju i ljude oko sebe.

Napravili smo užas od naših života i to nasilje ili odsustvo dobra provlačilo se kao tema u svim predstavama do kraja festivala. Na okruglom stolu nakon "Genijalne prijateljice" apostrofiran je izraz "spirala nasilja", gdje nasilje zove na novo nasilje, pa je u tom kontekstu spomenuta i tragedija ubojstva osmero učenika u beogradskoj osnovnoj školi, kao mračan znak da ne samo lokalno nego i na svjetskom nivou svi živimo u nekoj uzrujanoj psihopatskoj atmosferi i u iščekivanju tko će ili što će sljedeće puknuti. Kao da živimo u vremenu kada su naše duše postale teške i preteške i jedva uspijevamo da ih nosimo.

Nedostatak novca i izostanak dovoljne društvene brige za kulturu pogodili su i ovaj festival. U njegovo zlatno doba, što nije bilo tako davno, na njemu bi bilo izvedeno oko 14 predstava, dok je posljednjih nekoliko godina spao na samo sedam izvedbi

Stvarnost i fikcija na ovom festivalu brutalno su se ispreplitali. Glumci beogradskog Ateljea 212 koji su trebali odigrati predstavu "Pristanak" došli su na festival prilično utučeni zbog tog masakra učenika, a onda se u međuvremenu u Srbiji dogodilo novo masovno ubojstvo. To ih je slomilo, predstava je otkazana tik prije početka, a dupkom puno riječko gledalište u tišini je zurilo u praznu pozornicu, s koje je izbijao užas, gori od najmračnije kazališne drame. Dva dana kasnije dogodio se novi masovni zločin u Teksasu, pa onda još jedan. Kako se to kaže, društvene mreže su eksplodirale, pune otrovnih poruka i novih prijetnji. Zaista, što je sljedeće?

Predstava "55 kvadrata" splitskog HNK-a, prema tekstu Ivane Vuković i u režiji Ivana Plazibata, priča je o tome kako u životu bez pravih vrijednosti sve postaje problem. Kada tri generacije jedne splitske familije žive u stanu od 55 kvadrata to nije lak život, ali od toga je puno gori smisao egzistencije glavnih junaka: jedan žudi za prodajom apartmana turistima, drugi hoće novac na brzinu, treći ne želi ništa, četvrti želi pobjeći od svega... Čini se da se naš svijet raspada zato što se hrani otrovnom bezvoljnošću milijuna ljudi koji se u njemu osjećaju usamljeni i beskorisni. Na festivalu su "55 kvadrata" dobili najviše nagrada: kao najbolja predstava, za režiju, za glavnu mušku ulogu, za mladog glumca i za scenografiju.

To dešperatno pitanje što da se radi kada se ništa ne može uraditi, slijevalo se u slapovima s pozornice u gledalište u predstavi "Posljednje djevojčice" kazališta Kostolanji Deže iz Subotice, u režiji Kokana Mladenovića, nagrađenom nagradom za kolektivnu igru. Kroz priču o bolnici za umjetnu oplodnju koja funkcionira kao bogata multinacionalna kompanija, ona govori o tome da smo danas, i kada se rađamo i kada živimo i kada umiremo, svi mi zapravo samo roba. Ključno je to da dobro organiziran netko stoji sa strane i uz osmijeh i s puno optimizma isključivo vodi brigu o tome kako da nas dobro proda i unovči. Žanrovski, bio je to veseli mjuzikl, koji se igrao sa stisnutim vilicama i kiselim osmijehom. Između moralnih dilema Hamleta i brutalne profitabilnosti novog doba kao da su srušeni svi mostovi, rečeno je nakon predstave na okruglom stolu.

Gledali smo još i "Tramvaj zvan čežnja", koprodukciju Teatra Ulises s Brijuna i Beogradskog dramskog pozorišta, prema već slavnom komadu Tenesija Vilijamsa i u režiji Lenke Udovički. Radnja s američkog juga sredinom 20. stoljeća, u kojoj se sudaraju neurotična profinjenost naobražene žene i sirova vulgarnost plebejaca koji pucaju od zdravlja, prebačena je u jednostavno pitanje: kako danas prolaze oni koji su naprosto preosjetljivi za jeftine i banalne parametre kojima se mjeri današnje vrijeme? Festival je zatvorila sarajevska predstava "Moj sin samo malo sporije hoda", prema tekstu Ivora Martinića i ponovno u režiji Ivana Plazibata. Priča o mladiću invalidu zapravo je priča o svim psihološkim invalidima oko njega, koje samo on može poučiti elementarnoj dobroti.

Što reći na kraju? Ono što u ovom mutnom i opasnom vremenu pogađa kulturu u cjelini – nedostatak novca i izostanak dovoljne društvene brige za kulturu, pogodilo je i ovaj festival. U njegovo zlatno doba, što nije bilo tako davno, na njemu bi bilo izvedeno oko 14 predstava, dok je posljednjih nekoliko godina riječki festival spao na samo sedam izvedbi. Kada se budžet nečega kulturno tako važnog krpi na jedvite jade i kada se na mišiće cijedi i posljednji novčić, onda u pravilu i na svaki način strada i repertoar. Tog novca zapravo nikada nije trebalo bog zna koliko da bi se u Rijeku dovelo sijaset svježih, krajnje različitih i energetski nabijenih predstava iz udaljenih kutova regije i Evrope. One zajedno, stvarale su radijaciju onakve uzbudljivosti koja je dugo godina bila zaštitni znak riječkih malih scena. Sada ni blizu tog novca više nema. Danas se mnogo toga promijenilo i zato je veliki uspjeh da ovaj festival uopće postoji, s nadom da će u vremenu koje dolazi dočekati svojih novih pet minuta.