Za zbirku priča "Nepovredivo mjesto" dobili ste ovih dana nagradu Edo Budiša. Pišete o likovima koje život nemilice gazi. Što vas osobito pogađa u našoj suvremenosti?

Ono što me osobno pogađa je da suvereno starim, što vidim po oporavku nakon trčanja, a i prešao granicu sam u kojoj se mogu prijavljivati na književne natječaje za autore do 35 godina starosti. Osim književnošću bavim se i poslom koji uključuje bivanje i rad s mladim ljudima, i sviđa mi se svakodnevni entuzijazam, strast, pogled prema naprijed, u neku lijepu, borbenu, budućnost. Kada ne gledam dalje od svojeg praga, dosta sam zadovoljan, no to kratko potraje jer je taj prag povezan s ostalim pragovima, i ovisno o tome gdje mi pogled stane, vidim grozno teške, tužne, iscrpljujuće stvari. Iako živimo u svijetu koji bez migracija i seoba ne bi postojao, u njemu postoje isključenja, besmislena razaranja gradova, ljudi, života, a to me rastužuje i ljuti. Neki sam dan razgovarao s prijateljima o tome kako naći balans da se ne potone u blato i rezignaciju uz sve dostupne vijesti i prognoziranu budućnost, a opet da se ne ostane samo na obrađivanju svog vrta.

Kako vidite ulogu književnosti u opisu naše stvarnosti ili eventualno nekom obliku njezina, uvjetno rečeno, razrješavanja?

Bez književnosti, stvarnost ne bi postojala. Često se sjetim pitanja koje mi je Ivana Dražić postavila na promociji zbirke u Booksi o utjecaju književnosti na društvenu promjenu. Moj je odgovor bio negativan. Danas bih rekao da književnost ima ulogu u razrješenju stvarnosti i to u vidu njene glavne karakteristike, a to je moć fantaziranja. Pošto smo stigli do mjesta u kojem je moguće doslovno uništiti svijet, imaginacija nam je nužno potrebna da bar zamislimo kako bi taj kraj izgledao.

"Nepovredivo mjesto" objavili ste u Disputu i to na poziv urednika Ivana Tomašića. Jeste li zamišljali da će proces do prve objavljene knjige tako teći?

Ivanovom pozivu prethodilo je nekoliko godina pisanja, učenja književnosti i slanja priča na natječaje. Jedne nedjelje me nazvao nepoznati broj, a sve dalje je zapravo med i mlijeko za mene. Tomašića pratim otkad je počeo pisati kritike na Booksi. Kao što se kaže, njegovi su tekstovi poezija. Drago mi je da smo se osim literarne našli i na ljudskoj razini, pa je rad s njim na knjizi bio kao čitanje njegovih kritika. Da je knjiga takva kakva na koncu jest velike zasluge pripadaju Tomašiću i svima u Disputu s kojima je užitak raditi. Tako da Ivanovo izbivanje iz polja književnosti doživljavam isto kao i Jordanovo bavljenje bejzbolom.

Dogodine vam izlazi i roman. Osim što će posve izvjesno biti koncizan i krajnje konkretan, biste li nam otkrili što mu je tema?

Roman sam pisao paralelno sa zbirkom, pa bih ih mogao nazvati diptihom. A radi se o zaljubljivanju, ljubavi, snovima, tuzi, drugarstvu, odrastanju, blokadi – i studentskoj i bankovnoj – imigraciji, restoranskim poslovima, Berlinu kojeg nema.