"Pitanje je je li ona Srpkinja kada joj je majka Židovka?" Da je pravde, ova slabo poznata nacistička dilema smatrala bi se stvarnim početkom pravosuđa Republike Hrvatske. Ispisao ju je predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković 1995. godine, kao mišljenje o sutkinji koja se kandidirala za mjesto na Vrhovnom sudu. Sutkinja na koncu nije odabrana za Vukovićevu kolegicu, što će reći da je odgovor na pitanje s početka teksta valjda bio potvrdan. Umjesto nje, najvažniji sud u državi ispunili su kadrovi etnički čiste familijske pozadine, vjerni sljedbenici politike Franje Tuđmana, nositelja izjave da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka.
Od tada je prošlo skoro 30 godina. Hrvatsko pravosuđe odavno se u sustavu eliminacije kandidata ne rukovodi kriterijima najsirovijeg šovinizma, barem ne ovako očigledno i u službenim dokumentima. No duh tuđmanizma i "reformi" koje su iznjedrile Vukovića u mnogočemu do danas presudno definira sudbenu vlast. Sve što se odvijalo u protekle tri dekade, s naglaskom na najsvježije pravosudne skandale koji svakodnevno izlaze u javnost, samo je eho ciljane namjere državotvoraca, predvođenih prvim predsjednikom, da potpuno ovladaju ovim sektorom. Ne postoji ispostava društvene moći koja je u tome razdoblju moralno, etički i profesionalno temeljitije rasturena od hrvatskog pravosuđa, do mjere da se ono od toga zapravo nikada nije ni oporavilo. "To je užas, to je nedopustivo, ja sam zgrožen", poručio je prije koji dan premijer Andrej Plenković, komentirajući istupe Zdravka Mamića o povezanosti sa sucima koji su odlučivali u njegovom postupku. Njegove riječi trebale bi, međutim, gotovo jedino i isključivo biti ispostavljene stranci i pokretu koje predvodi. Važno je stoga, zbog izrazite sličnosti s aktualnim događajima, ukazati na kronologiju poraza pravne države koji se u pravilnim vremenskim razmacima ispostavlja na naplatu hrvatskom društvu.
Iako su sve institucije podnijele svoje prijedloge za članove DSV-a, na kraju su odabrani Tuđmanovi kandidati iz neslužbene komisije kojom je rukovodio Ivić Pašalić
Pet godina prije one Vukovićeve izjave otpočela je reforma hrvatskog pravosuđa čiji je jedini cilj bio eliminacija nepoćudnih sudačkih kadrova. Uvedena je odredba o cjeloživotnoj "stalnosti" sudačkih pozicija, koja se međutim nije odnosila na većinu sudaca iz bivšega sistema, u kojem je vršen reizbor nakon provjere učinka i kvalitete rada osmogodišnjeg mandata. Mnogi kojima je isticao taj mandat napustili su profesiju ili su iz nje bili izgnani. Prema nikad dovršenom istraživanju Hrvatskog pravnog centra iz druge polovice devedesetih, samo u 1990. i 1991. godini smijenjeno je oko 200 sudaca. Donošenjem Zakona o sudovima 1994. uslijedila je prava politička čistka. Na koncu je bez posla ostalo gotovo 50 posto sudaca u Hrvatskoj. Mnogima nije produžen mandat bez ikakvog obrazloženja; nije im bio dozvoljen ni dovršetak dužnosti za koju su krajem osamdesetih odabrani na osam godina. Nepisani kriteriji za razrješenje nekima su bili suđenje u komunizmu, a većini srpsko etničko porijeklo. Suprotno tome, karijerni uspon u sustavu doživjeli su trenutno najmoćniji hrvatski suci, poput Đure Sesse, Ivana Turudića i Miroslava Šeparovića, ali i suci poput Zvonka Vekića te Darka Krušlina iz tekuće afere Mamić.
"Velika većina dosadašnjih sudaca i javnih tužitelja s petnaestogodišnjim radnim iskustvom zdušno su služili srbokomunističkom i antihrvatskom režimu, a uz to su mnogi od njih bili i korumpirani, pa bi smjenjivanje po jednog člana iz njihovih redova u korist odvjetnika i profesora pravnih fakulteta bilo poželjno i korisno", piše u mišljenju saborskog Odbora za izbor, imenovanja i administrativne poslove, predvođenog Ivanom Milasom, koje je bilo dostavljeno povodom primjedbi na prijedlog Zakona o Državnom sudbenom vijeću. Novonastali DSV, koji je ubrzo poslušao citirane sugestije, prije toga je uspostavljen na ordinarnom političkom i pravnom zločinu.
Prema prvim zakonskim odredbama, članove DSV-a odabirao je Sabor, uz prijedloge kandidata iz niza institucija, poput Vrhovnog suda i Državnog odvjetništva, te odvjetničkog ceha. Od 15 članova, osam su bili izabirani iz sudačke profesije, a ostatak iz redova profesora prava i državnih odvjetnika. Iako su sve institucije podnijele svoje prijedloge, na kraju su odabrani Tuđmanovi kandidati iz neslužbene komisije kojom je rukovodio Ivić Pašalić. Lista s 13 imena koju je predložilo posve neformalno tijelo ozakonjena je zahvaljujući Krunislavu Olujiću, koji ju je kao državni odvjetnik proturio Saboru na usvajanje. Tako su tijelo presudno za oblikovanje budućnosti hrvatskog pravosuđa napučili i Ante Potrebica, Milan Vuković, Ivka Zlokić, Ivan Milanović i Branimir Miljević. Rezultat njihova rada bio je očekivan.
Na pozicije su dolazili bračni drugovi lokalnih HDZ-ovaca te kumovi i ljudi u srodstvu s članovima DSV-a. Na mikrorazini, posljedice su se mogle vidjeti preko ponašanja predsjednika Općinskog suda u Splitu Ante Šarića
Čistka je najprije provedena na Vrhovnom sudu, odakle je izbačena većina nepoćudnih sudaca, bez kriterija i obrazloženja. Suce i sutkinje poput Petra Novoseleca, Vladimira Primorca ili Ružice Horvatinović zamijenili su diletanti s viškom osjećaja za Tuđmana i domovinu. Procedura je, međutim, bila toliko aljkava i protuzakonita da je Ustavni sud srušio imenovanja, nakon čega je DSV opet donio identičnu odluku. Nakon druge ustavne tužbe, sada se i Ustavni sud prilagodio režimskim prohtjevima; više nije rušio cijeli koncept nego je samo dao za pravo sucima koji su podnijeli ustavne tužbe, uz napomenu da za imenovanja DSV mora pribaviti mišljenja tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića. Među mišljenjima je bilo i ono Vukovićevo pitanje o srbo-židovskom porijeklu s početka teksta. Ipak, najskandalozniji dio odluke ustavnih sudaca očitovao se u činjenici da su odbili prigovor kako je DSV odabran neustavno, preko kandidata neizabrane Pašalićeve komisije. Skandal je dugoročan zbog dvije stvari: gotovo cijelo jedno desetljeće DSV je s takvim kadrovima mijenjao sliku hrvatskog pravosuđa, dok Ustavni sud do današnjeg dana iskazuje identičnu spremnost da prilagođava tumačenje ustava tekućim političkim potrebama. Aktualna priča oko odabira prvog čovjeka Vrhovnog suda, po mišljenju dijela stručne javnosti, upravo je klasični primjer takve paradigme. U slučaju iz 1990-ih, DSV je potom ponovno odbio kandidate koji su se žalili Ustavnom sudu.
Priča o poziciji predsjednika Vrhovnog suda i u to je vrijeme dobrano skandalizirala javnost. Prvi predsjednik Vjekoslav Vidović smijenjen je nakon jednogodišnjeg rada u prvim ratnim mjesecima, zato što je odbio pristati na diktat režima i puštanje srpskih zarobljenika, osumnjičenih za teška kaznena djela, za potrebe razmjene zarobljenika. Nije mu previše pomoglo ni inzistiranje na zakonitosti u postupcima protiv Dobroslava Parage i Mile Dedakovića. Poslan je u mirovinu na izravni zahtjev Franje Tuđmana. Na tu je poziciju nakon nekoliko mjeseci došao Milan Vuković, Tuđmanov intimus i dojučerašnji sudac Ustavnog suda, koji će postati poznat po maksimi da hrvatska strana ne može počiniti zločine u obrambenom ratu. U izvrsnoj studiji Tuđmanovog pravosuđa, koju je napisao profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu Alan Uzelac, stoji i da su Vukovića kolege smatrali "pravnom neznalicom, a on je njih proglašavao ostatcima starog režima, nesposobnima shvatiti svoju ulogu u ostvarivanju nacionalnih interesa i primjeni prava na 'fleksibilan' način koji bi pridonio visokim ciljevima vladajuće stranke i predsjednika Tuđmana".
Milan Vuković (desno) – Tuđmanov šef Vrhovnog suda (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Vuković je, nastavlja Uzelac, bio vrlo blizak s DSV-om i mnogi promatrači držali su da je Ante Potrebica, predsjednik DSV-a i blijeda figura gotovo bez ikakva sudačkog iskustva, bio zapravo njegov sljedbenik (pa čak i njegova marioneta), a Potrebica je to često potvrđivao svojim djelovanjem. "Pokazao se kao posebno koristan u 'lustraciji' sudačkih kadrova prilagođenoj Vukovićevim nacrtima. Na taj su način mnogi suci Vrhovnog suda koji su kritizirali njegove metode ili jednostavno nisu bili dovoljno poslušni izgubili posao tijekom prvog (ne)imenovanja", navodi Uzelac. Vuković je postao produžena ruka Tuđmanovih želja i vladar hrvatskog pravosuđa. Klimoglavi predsjednici sudova slijedili su njegove naputke, a on ih je za nagradu predlagao u DSV, u kojem je i sam sjedio kao prvi čovjek Vrhovnog suda. Na koncu je zbog loše međunarodne reputacije, uzrokovane onom izjavom o nemogućnosti počinjenja zločina u obrambenom ratu, smijenjen. Naslijedio ga je Krunislav Olujić, isti onaj koji je formalizirao listu Pašalićeve komisije za članove DSV-a.
No Olujić se nije dugo zadržao na toj poziciji. Nezadovoljni njegovom nevoljkošću da provodi stranačke diktate, odlučili su ga maknuti. Olujić se Tuđmanu zamjerio zbog više razloga. Prema pisanju tadašnjih medija, problem je bio njegov izlazak iz HDZ-a. Odbio je, k tome, sudjelovati na skupovima na kojima je Tuđman obznanjivao obračun s neprijateljima i na kojima se kovala strategija opstrukcije rada Haškog tribunala. Nije mu pomogla ni činjenica što nije istupao protiv novinara Feral Tribunea, povodom Tuđmanove tužbe o kojoj je naknadno mogao odlučivati. Na koncu je problem bila činjenica i što je zbog pozicije trebao biti šef izbornog povjerenstva u skorašnjem izbornom ciklusu. Ukratko, titula predsjednika Vrhovnog suda bila je Tuđmanu izrazito važna, kao i njegovim sljedbenicima u vremenu današnjem. Olujić je na koncu terećen da je imao intimne odnose s maloljetnom osobom i da je bio u kontaktu s nekim sumnjivim pojedincima. DSV, čijem je kadroviranju kumovao, maknuo ga je na koncu samo zbog komunikacije s ranije osuđenim osobama, dok su druge optužbe odbačene.
No Ustavni sud je odlučio da je smijenjen temeljem prisluškivanja telefonskih razgovora i skandalozne procedure: član DSV-a i predsjednik Županijskog suda u Puli Ivan Milanović na pola se postupka prešaltao iz suca u svjedoka optužbe. U ustavnosudskoj odluci opet je nastupilo kompromiserstvo: sud je poručio da njihova odluka "ne dira u položaj sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda", što je značilo da taj sud ima dva predsjednika. Drugi je bio ponovno izabrani Milan Vuković, u čijem je novom mandatu do kraja rastureno hrvatsko sudstvo. Posljedice svih navedenih promjena bile su katastrofalne: u prvoj dekadi hrvatske neovisnosti, paralelno s etničkim čišćenjem pravosuđa, u kojem je zabilježeno i otpuštanje čistačice srpskog porijekla, dovršen je i proces pretvaranja sudova u ispostave HDZ-a, često rukovođene nesposobnim i slabo iskusnim kadrovima s doživotnim titulama.
Na pozicije su, među ostalima, dolazili bračni drugovi lokalnih HDZ-ovaca te kumovi i ljudi u srodstvu s članovima DSV-a. Na mikrorazini, posljedice su se mogle vidjeti preko ponašanja predsjednika Općinskog suda u Splitu Ante Šarića, koji se oglušivao na odluke o povratku nasilno iseljenih stanara nehrvatskog porijekla korištenjem argumentacije da su donositelji takvih odluka, inače suci njegova suda, "izdajice naroda" koji podupiru muslimanske "neprijatelje". Primjer je i jedan kadar Vladimira Šeksa, koji se i inače često spominje kao glavni menadžer hrvatskog pravosuđa. U ovom slučaju predsjednik suda u Osijeku Petar Kljajić napao je policiju i pokušao iskoristiti utjecaj da odgovornosti oslobodi svoga sina koji je imao problema sa zakonom. Protiv Kljajića su u javnosti izašle optužbe da je s Branimirom Glavašem sprječavao istrage i procesuiranje ubojstava koja su učinjena od ljeta 1991. do proljeća 1992., što je on negirao.
U širem, nacionalnom kontekstu, pokoravanje hrvatskog pravosuđa HDZ-u se isplatilo u svakom zamislivom smislu. Sve važnije društvene patologije koje se pripisuju toj stranci – pretvorbeni kriminal, ratni zločini po zapovjednoj odgovornosti, korupcija, sudsko kažnjavanje medija koji su razotkrivali razbojništvo članova te stranke – navedenih su godina s izrazitim uspjehom izuzete iz koncepta pravde. Nakon promjene vlasti, uslijedile su određene reforme u pravosuđu. Da bi se izbjeglo daljnje političko delegiranje rasturene struke i posebno zbog pretpristupnih zahtjeva iz Evropske komisije, za vrijeme kasnije vlade Zorana Milanovića DSV je izostavljen iz saborskih i drugih političkih procedura. Tako su većinu članova tijela za krojenje pravosuđa počeli birati isključivo drugi suci tajnim glasovanjem. No upravo je taj pokušaj stvaranja neovisne sudbene vlasti zacementirao vladavinu zatečenih kadrova. Suci koji su na opisani način devedesetih dolazili do pozicija moći sada su bez formalnog vanjskog uplitanja mogli neometano stvarati interesne mreže.
Ovako je u tekstu iz 2001. godine pisao profesor Uzelac: "Kvaliteta sudačkih dužnosnika narušena je serijom političkih imenovanja nesposobnih, moralno upitnih i/ili neiskusnih sudaca kao i političkim razrješavanjem onih sposobnih, iskusnih i odlučnih. Paralelno s političkim imenovanjima i razrješenjima, politički centri moći u pravosuđu stvarali su utvrdu za osiguranje kako svojih političkih pozicija, tako i svojih stečenih privilegija. Tako su stvorene korporativne strukture koje izmiču demokratskoj odgovornosti. Takve strukture, kao i ustavna jamstva nezavisnosti sudstva, možda bi i mogle biti odgovarajući štit autonomije i dostojanstva uspravnog i visoko kvalitetnog sudstva – sudstva koje bi ih zasluživalo. No u situaciji u kojoj takvog sudstva nema, nego se tek treba stvoriti, te će strukture predstavljati novu prepreku koju će biti teško svladati. Prva, jednostavnija prilika je propuštena – kako će biti s drugim, težim pokušajem uspostave djelotvornog pravosudnog sustava koji će odgovoriti izazovima novog milenija, tek će se vidjeti." Praksa u zadnjih 20 godina pokazala je, međutim, da nije došlo do značajnih promjena.
Optužbe za klijentelizam, podilaženje političkoj volji HDZ-a na najvišim sudskim instancama, katastrofalno procesuiranje najzvučnijih postupaka za korupciju, privatizacijsku pljačku, ratne zločine hrvatske strane, uz učestale epizode u kojima se suci druže s notornim kriminalcima što su stasali u okrilju državotvorne stranke, i dalje su neodvojivi dio hrvatskog pravosuđa.
