Proizvođačica
Hrvatski predsjednici spadaju u velike proizvođače vijesti. One najčešće nemaju realan značaj, ali ih je nemoguće preskočiti jer je u domaćim medijima predsjednička poza i dalje na cijeni. Previsokoj. I Kolinda Grabar-Kitarović proizvodi vijesti. U kontinuiranoj je kampanji, sve intenzivnijoj što odmiče mandat, tj. što se bliže izbori. I tako ovih dana čitamo o čestitki koju je poslala ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu za pobjedu na izborima predvidljivijima čak i od hrvatske nogometne lige. Vijest da je Kolinda GK vjerojatno prva čestitarka, čak i kad se zanemari besmisleno naglašavanje vjerojatnosti – jest ili nije? – nema nikakvog značaja. Država koju vodi odavno suverenost svodi na zagorčavanje života vlastitim građanima, dok se u vanjskim pitanjima zadovoljava opsesivnim ispunjavanjem diktata moćnijih. Dakle, mogla je i ne čestitati, došlo bi na isto.
Granica
Istanbulska konvencija je s mjesta dežurnog nacionalnog problema, na naše veliko zadovoljstvo, potisnula hrvatsko-slovenski granični spor, najdosadniji postjugoslavenski međudržavni konflikt. Kad, minulog tjedna, iz novina nas posred lica udari informacija pod nadnaslovom ‘Novi pritisak zbog granice iz Ljubljane’ i naslovom ‘Slovenija želi s Komisijom ići na sud protiv Hrvatske: Povrijedili su pravila Unije’. Hrvatsko ignoriranje pravorijeka arbitražnog suda u Haagu o granici sa Slovenijom polako odrasta u ozbiljan i kompliciran međudržavni spor bez izgleda za brzo i razumno rješavanje. Slovenija je sada predala Evropskoj komisiji prijedlog pokretanje postupka protiv Hrvatske zbog nepoštivanja arbitraže. Komisija ima rok od tri mjeseca za odgovor: složi li se sa Slovenijom, preuzet će tužbu protiv Hrvatske pred sudom EU-a. Sve obećava višegeneracijsko sudovanje lišeno smisla i roka trajanja. Nešto kao postupci protiv Ive Sanadera i Zdravka Mamića, samo malo duže i na međudržavnoj razini.
Firma
Zoran Milanović, jedan od poznatijih fanova Franje Tuđmana, poslovnom će karijerom nadmašiti političku. I dok kao predsjednik vlade nije briljirao, kao vlasniku EuroAlba Advisoryju, konzultantske tvrtke, ide mu solidno. Barem tako zaključujemo iz vijesti da je kompanija prošle godine ostvarila dobit nakon oporezivanja od 459.750 kuna. Lani je imala jednog zaposlenog. Prema dostupnim informacijama, Milanovićeve savjete konzumirao je albanski premijer Edi Rama. Najlakše je poentirati kako bi trebao neki savjet dati sadašnjem vodstvu svoje stranke, ali niti nam se Milanovićeva znanja čine bitnima u hrvatskoj politici, niti vjerujemo da ikakav savjet može spasiti SDP.
Obitelj
Ako se najmoćnija nacionalna udruga zove U ime obitelji, a zove se, onda je logično da su vrijednosti izražene u njezinu nazivu utisnute duboko u hrvatsku politiku. Tonko Obuljen, brat ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, novi je predsjednik Vijeća Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, objavljuje prijestolnička štampa. Pažnju je privukao detalj da njegovo imenovanje nije bilo u redovitom Vladinu priopćenju, no Banski su dvori objasnili kako je riječ o omašci. O sukobima u HAKOM-u za mandata Dražena Lučića, bivšeg ravnatelja, dosta se pisalo, a nama se ne čini toliko poticajnom temom da s njom zatrpavamo uvodnu stranicu tjednika. Spomenut ćemo tek da je gospar Tonko izabran iako je njegova sestra napustila sjednicu Vlade kad se glasalo.
Smrt
O hrvatskom pravosuđu moglo bi se godinama, a malo lijepog bi se dalo reći. Jedan od njegovih arhitekata, Milan Vuković, nedavno je preminuo u Zagrebu u 85. godini. Za razliku od Smiljka Sokola kojeg pamtimo po misli da novac nije imovina, Vuković je na ovom svijetu ostavio besmrtni besmisao da Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločin. Bio je odvjetnik do devedesetih, a potom postaje jedna od najbitnijih osoba u pravosuđu. U dva je navrata biran za suca Ustavnog i predsjednika Vrhovnoga suda, a volio je i pisati. U nekrolozima su spomenute njegove knjige romantičnih imena: ‘Član 133. KZ SFRJ nad Međugorjem’ o procesu fra Jozi Zovki i ‘Sudski politički procesi u službi protuhrvatske politike’. Uz ostalo, sudjelovao je i u biranju hrvatskih sudaca u devedesetima. Više zvuči kao optužnica nego oproštaj.
Glavaš
Nakon Vukovića, logično je spomenuti Glavaša. Branimira Glavaša kojemu se u Hrvatskoj i dalje sudi. Novost je što je minulog tjedna njegov postupak razdvojen od onog protiv suoptuženika Ivice Krnjaka, Gordane Getoš Magdić, Dina Kontića, Tihomira Kontića i Zdravka Dragića. Dogodilo se to na zahtjev sutkinje Tanje Pavelin Borzić koja sudi osječkom ratnom vladaru. O pravnim argumentima za odluku dalo bi se naširoko, ali sve što bismo napisali čini se nebitno prema činjenici da se Glavašu sudi nekih 26 godina nakon što su počinjeni zločini i 18 godina nakon što se država koliko-toliko demokratizirala.
Sreća
Nije sve tako sivo, kaže popularna pjesma. Život u Hrvatskoj olakšava podatak da od 1. srpnja hrvatskim državljanima neće trebati radna dozvola za odlazak u Ujedinjeno Kraljevstvo. Hrvatski su državljani, čitamo, dosad bili jedini iz neke države EU-a s ovakvim statusom. Drugim riječima, od prvog srpanjskog dana bit će izjednačeni s ostalima. Recipročno – što je manje značajno, kako za ambicioznije hrvatske državljane tako i za svijet – i Hrvatska će istog datuma ukinuti ograničenja za državljane Unije. Od članica EU-a ograničenja za hrvatsku radnu snagu još uvijek imaju Austrija, Nizozemska i Slovenija.
Žderić
Silna su suđenja na rubovima stranica dnevnih novina, neka smo spomenuli usput, ono Glavašu malo detaljnije, a evo nam i Željka Žderića, prvog čovjeka nekoć moćnog Konstruktora, kako otkriva ogromnu tajnu: Sanader i Kalmeta tražili su da u cestogradnji kao podizvođač bude angažirana tvrtka Skladgradnja u vlasništvu braće Žužul. Da je govorio na vrijeme, bio bi simpatičan.
