Dok se prošle subote u dubrovačkoj Galeriji umjetnina otvarala izložba splitskih i dubrovačkih umjetnika o problematici življenja u priobalnim gradovima koje turizam pretvara u destinacije, u Rijeci je tog istog dana inaugurirana audiošetnja, na centralnoj gradskoj ulici, Korzu, vizualne umjetnice Katerine Dude. Iako ova dva događaja naizgled nemaju zajedničkih poveznica, oba svjedoče o turizmu kao opipljivoj hrvatskoj stvarnosti, prostornoj uzurpaciji, ali i egzistencijalnoj potrebi, što simptomatski potvrđuju i brojne umjetničke produkcije i kritička vizualna istraživanja realizirana na tu temu u proteklih desetak godina.
Može li se na turizam tako olako računati, pitanje je koje raščlanjuje Dudin zvučni zapis u trajanju od 25 minuta, uzimajući za lakmus-primjer grad Rijeku, veliku simboličku, ali i realnu gubitnicu u godini obilježenoj pandemijom, društvenom krizom i gospodarskom stagnacijom. Duda je istraživanje otpočela u 2019., kada je Rijeka, i dalje europska prijestolnica kulture za 2020., naoko pronašla svoj razvojni orijentir kroz mogućnosti kulturnog turizma koje potonja titula potencira.
Pitanje koje je tada umjetnica postavila slučajnim prolaznicima bilo je: Smatrate li da je stan koji stoji prazan propuštena prilika za biznis (u obliku dnevnog najma)? Većina njih odgovorila je potvrdno. I uistinu, ako se uhvatimo ukoštac sa statistikama, vrlo prisutnim u Dudinom zvučnom zapisu, što ne čudi za ovu umjetnicu koja je, uz završen studij novih medija na zagrebačkom ALU-u, diplomirala i sociologiju, u tome je razdoblju u Rijeci zamjetan porast od 66 posto više apartmana za dnevni najam. Danas, kada većina tih apartmana zjapi prazna, uzimajući u obzir i prazninu kao realni odraz riječke postindustrijske situacije, suočavamo se ne samo s propalim očekivanjima koja stoje iza brzopoteznih biznis planova za 2020., nego i s mnogo značajnijom, permanentnom krizom grada, koji je samo u zadnjem desetljeću izgubio skoro osam posto svog radno aktivnog stanovništva. Rijeka je zapravo soba s pogledom na more, ali profesionalno ne može ponuditi ništa, reći će jedna od Dudinih sugovornica.
Naime, dramaturšku strukturu "Ljetopisa kretanja" čine dijelovi direktno preuzeti iz polustrukturiranih razgovora koje je umjetnica vodila s privremenim i stalnim stanovnicima grada – opet sociološka metoda kao podloga – supostavljeni podacima Dudinih vlastitih istraživanja i odabrane literature. Dominiraju vrlo lokalni sociološki i urbanistički identifikatori poput akutnog problema riječkog prometa nerijetko hostilnog za šetače –ironično je da je centralna riječka javna plastika upravo Kožarićev "Hodač" na Korzu – ali i neriješenog urbanističkog pitanja direktne komunikacije s morem ovog nekad vrlo živog lučkog grada. No ono što "Ljetopis" prvenstveno komunicira jest kako sanitarna kriza, isto koliko i aktualna vizija turizma diljem RH, dodatno izmješta građane iz onoga što je preostalo od zajedničkog, javnog prostora.
Iako nas trenutne okolnosti ograničenijih kretnji možda neće tako skoro odvesti do riječkog Korza, "Ljetopis kretanja" – ili točnije Ljetopis stanki u kretanju – moguće je preuzeti na https://gsg.hr/novosti/rijeka-ljetopis-kretanja/te. Organizator, umjetnička organizacija Građanke svom gradu, nizom akcija od 2016. afirmira grad kao zajedničko dobro. Tako i ovom, u globalnom pandemijskom trenutku usporavanja kapitalističkih akceleracija, lokalnu pažnju odvraća od grada kao individualnog dobra, sugerirajući kolektivni angažman i građansku participaciju u raspravama o korištenju prostora grada i života u njemu, što nerijetko izostaje.
