Makedonska je kinematografija, zahvaljujući svom ‘začinjavcu’ Miltonu Manakiju, ‘prvom balkanskom sineastu’, imala sjajan start, ali nije se pokazala trkačem uspješnim na duge staze. U doba socijalističke Jugoslavije iznjedrila je tek dva donekle istaknutija imena, Branka Gapa i Stolu Popova, a od stjecanja državne samostalnosti također se njezina knjiga donedavno sastojala od samo dva međunarodno vidljiva slova – Milča Mančevskog i Teone Strugar Mitevske. Međutim, slično slučaju Bosne i Hercegovine, ta je takoreći neznatna kinematografija ipak polučila svjetski odjek o kojem na primjer daleko snažnija hrvatska može samo sanjati, a kad bismo ignorirali Emira Kusturicu, koji je kao i svaki umjetnički kapitalac kategorija za sebe, otprilike isto što i za hrvatsku kinematografiju moglo bi se reći i za onu srpsku. Naime, kao što je poznato, Mančevski je svojim debitantskim ostvarenjem ‘Prije kiše’ poharao venecijansku Mostru (čak deset nagrada, uključujući Zlatnog lava za najbolji film glavne konkurencije), a onda dobio i nominaciju za Oscara, da bi vjerojatno još i veći uspjeh prošle godine polučilo dvoje dotadašnjih gotovo anonimaca, Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov. Njihov dugometražni dokumentarac ‘Medena zemlja’ osvojio je tri nagrade na Sundanceu, uključujući onu za najbolji svjetski doks, nominaciju za Europsku filmsku nagradu za najbolji dokumentarni film te dvije nominacije za Oscara (za najbolji dugometražni dokumentarac i najbolji međunarodni film).
Kotevska, koja je prvi kratki film ‘Games’ 2014. korežirala u hrvatskoj produkciji, suradnju sa Stefanovim počela je 2017. zajedničkim autorskim projektom ‘Lake of Apples’, srednjometražnim dokumentarcem o Prespanskom jezeru snimljenim na engleskom koji je bio priprema za ‘pravu stvar’, tj. ‘Medenu zemlju’. Kao i proslavljeni sljednik, ‘Jezero jabuka’ vizualno je fascinantno ostvarenje (isti snimatelji Fejmi Daut i Samir Ljuma), jednako je ekološki angažirano, također ima autentičnog starijeg protagonista koji živi u skladu s prirodom i suočava se s atakom na lokalni ekosistem, međutim realizirano je u odveć ‘primijenjenom’, popularno-znanstvenom tonu, većim dijelom lišeno zavodljive dramaturgije dugometražnog igranog filma. Naime, kao i većina dugometražnih dokumentaraca današnjice, ‘Medena zemlja’ igranofilmski je režiran uradak (raskadriravanje scena raznim planovima i kutovima snimanja, što je u ‘pravom’ dokumentarcu nemoguće osim ako se istovremeno ne snima s dvije ili više kamera), a i dramaturgija djeluje igranofilmski inspirirana: nakon predstavljanja vrlo oskudnog, ali s prirodom usklađenog života pčelarice Hatidže i njezine majke na planinsko-pašnjačkom području, slijedi poremećaj ravnoteže dolaskom mnogočlane nomadsko-stočarske obitelji koja se počinje baviti pčelarstvom, neznalački i pod pritiskom tržišne logike ugrožavajući vlastite i Hatidžine marljive životinjice te opstanak dotadašnja protagonističina načina života. No prigovori iz perspektive dokumentarističkog čistunstva ne bi trebali dovesti u pitanje vrsnoću filma Kotevske i Stefanova. ‘Medena zemlja’ doista je užitak za čula: ono što izravno možemo osjetiti – sliku i zvuk, ali i ono što možemo živo zamisliti gledajući (i slušajući) film – mirise, teksture, izuzetno je dojmljivo, pri čemu vjerojatno najviše fascinira kolorit obilježen mekanom žutoćom Hatidžine košulje skladno uparene sa smeđe-žutom mekoćom pčela.
I prikaz života djeluje izuzetno autentično, bez obzira na svijest o stanovitoj aranžiranosti (nekih) prizora, a Hatidžina blaga no ustrajna priroda, predanost vlastitoj viziji egzistencije s poštovanjem za sva bića, doista osvaja. Ovo je jednostavno lijep film plemenite poruke, senzualan i dirljiv, zasluženo jedan od najhvaljenijih svjetskih dokumentaraca protekle godine.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
