Šesto izdanje serijala ‘Nemoguća misija’ začetog još 1996., ponovno, kao i u prethodniku iz 2015., združuje glavnog glumica i producenta Toma Cruisea te režisera, scenarista i producenta Christophera McQuarrieja. Potonji se sredinom 1990-ih proslavio Oscarom nagrađenim scenarijem razvikanog filma Bryana Singera ‘Privedite osumnjičene’, da bi daljnjim razvojem karijere pokazao kako su njegovi kreativni kapaciteti bili uvelike precijenjeni. Radio je na nizu visokobudžetnih holivudskih (pseudo)atrakcija uključujući neuspjele ‘Valkire’ o uroti protiv Hitlera (ponovno sa Singerom kao režiserom i prvi put s Cruiseom) te ‘Turista’ (s Johnnyjem Deppom i Angelinom Jolie), američki pustolovno-akcijsko-romantični fijasko nekoć velike njemačke nade Floriana Henckela von Donnersmarcka (‘Život drugih’), da bi naposljetku završio tamo gdje očito najviše pripada, u hiperkomercijalnom serijalu jer ga je Cruise prepoznao kao sebi odgovarajuću scenarističko-redateljsku energiju. Prva suradnja McQuarrieja i Cruisea, ‘Nemoguća misija 5’, rezultirala je filmom s puno akcijskih atrakcija, ali suštinski mlakim, u konačnici tek donekle zabavnim (zabavnost je, dakako, ključna željena osobina takvih produkcija), no dobra je vijest da je šesti izdanak serijala, ‘Nemoguća misija: Raspad sistema’, korak u boljem smjeru.
Priča filma nije drugo doli vrtuljak obrata, zasnovan na potpunoj nepouzdanosti identiteta gotovo svih bitnih likova, pri čemu iza toga, naravno, ne stoje nikakve filozofske implikacije, sve je samo sredstvo prilično mehaničkog stvaranja napetosti i dinamike. Srećom, McQuarrie režiser nadahnutiji je od McQuarrieja scenarista, te koristeći narativne točke kao odskočnice za akcijske vratolomije kreira čitav niz izvanredno koreografiranih prizora izuzetne dinamike, pri čemu njegova kamera zna izvesti i kadriranja kojih se ne bi posramili ni pobornici čistog formalizma. Zapravo, većim svojim dijelom ‘Nemoguća misija: Raspad sistema’ i jest jedan oblik tzv. čistog filma, s obzirom na to da je naracija samo izlika za pokretanje i ubrzavanje objekata (najčešće ljudskih tijela i raznih vozila), za slavljenje kinetičke energije u punom naponu, a vizualno je to u nizu prizora impresivno realizirano. Ritam filma je najvećim dijelom optimalan, a jedini je problem što se u gotovo 2,5-satnom trajanju ipak stvara osjećaj zalihosti, pa u zadnjoj četvrtini sav taj raskošni vatromet ultradinamične akcije postaje pomalo zamoran, bez obzira na to što se sustavno garnira i olakšava humornim elementima. Humor, često oslonjen na samoironiju Cruiseova lika i njegove male ekipe specijalista, doista je osvježavajuće mjesto šestog izdanka serijala, u tradiciji niza filmova o Jamesu Bondu koji su, dakako, paradigma ‘Nemoguće misije’. Posebno je dobro vidjeti zdrav samoironijski odnos Toma Cruisea čiji lik i u 56. godini izvodi nevjerojatne vratolomije, pri čemu glumac i dalje u većini svojih scena nema podršku kaskadera, čime njegova autoironičnost postaje još simpatičnija.
Ideološki, dalo bi se prozboriti o pozicioniranju anarhista na mjesto megazlikovaca koji bolji svijet žele ostvariti masovnim ubijanjem putem plutonijskih bombi, iza čega bi slijedio rasap sustava i izgradnja novog, pravednijeg svijeta, no dati ikakvu ideologijsku težinu larpurlartistički usmjerenom filmu poput ovog bilo bi pogrešno. Postoji u završnici ‘Raspada sistema’ i zanimljiva natruha o ljubavnoj otvorenosti i velikodušnosti, no ona se, naravno, nimalo ne razvija, a postoje i neka nova zanimljiva glumačka lica, u prvom redu mlada Vanessa Kirby kao Bijela udovica, najintrigantniji lik filma kojemu se valja nadati i u sljedećem nastavku. Sve u svemu, riječ je o ovećem komadu dobre zabave neupitnog integriteta, što treba cijeniti.
