Malo poznati epizodni glumac iz televizijskih serija, Taylor Sheridan, u protekle je tri-četiri godine postao najveća scenaristička nada američke kinematografije. U njegovom portfelju stoje dva bitna filma – ‘Hell or High Water’ koji je režirao David Mackenzie i ‘Sicario’ s redateljskim potpisom Denisa Villeneuvea, a odlično je primljen i njegov scenarističko-redateljski rad ‘Wind River’. U sva tri slučaja riječ je o krimi-dramama s većim ili manjim primjesama trilera i akcijskog filma (u ‘Wind River’ postoje i pustolovne, odnosno primjese vesterna čiji su tragovi jasni i u ‘Hell or High Water’, a osobito snažno izraženi u aktualnom Sheridanovom projektu, TV-seriji ‘Yellowstone’), a jedan od tih filmova dobio je i nastavak. Radi se o ‘Sicariju’, čiji sequel ‘Sicario: Rat bez pravila’ ovih dana igra u našim kinima.
Za razliku od ‘Sicarija’, gdje je Sheridanov scenarij došao u ruke Denisa Villeneuvea koji je u međuvremenu postao jedan od redateljskih prvaka aktualnog Hollywooda, nastavak je redateljski povjeren međunarodno slabo poznatom Stefanu Sollimi koji je do sad radio kriminalističke TV-serije u matičnoj talijanskoj kinematografiji te polučio dva cjelovečernja akcijska triler-krimića u talijansko-francuskoj koprodukciji. ‘Sicario: Rat bez pravila’ Sollimin je prvi (u cijelosti) anglofoni rad, iza kojeg su distribucijski stale neke od vodećih holivudskih kompanija što, u paru s činjenicom da je režiser de facto no name, u startu sugerira da je film prvenstveno komercijalno, a ne kreativno usmjeren. Nakon gledanja, takve se pretpostavke potvrđuju.
Sheridanov scenarij kreće od postavki koje se čine nategnutima – nakon što nekolicina muslimanskih terorista počini terorističke napade na američkom tlu i nakon što se utvrdi da su u Sjedinjene Države ilegalno ušli iz Meksika, američke vlasti i tajne službe donesu zaključak da su im taj prelazak omogućili meksički narko-karteli te odluče povesti rat protiv njih. Pritom im je namjera isprovocirati međusobni rat kartela da se lakše s njima obračunaju, a to će postići otmicom maloljetne kćeri čelnika najmoćnijeg klana; taj prljavi posao obavit će (neformalni) specijalci predvođeni dvama likovima iz prethodnog filma, Graverom (Josh Brolin) i Alejandrom (Benicio del Toro). Osim stanovite nategnutosti na generalnom planu, pitanje uvjerljivosti postavlja se i u nekim detaljima – borbena superiornost američkih specijalaca i nedodirljivosti za neprijateljske rafale prikaz je stvarnosti uobičajen za američke filmove, ali kad prilikom terorističkog napada na supermarket majka umjesto da s kćeri bježi u najudaljeniji kut trgovine nelogično odluči izaći na glavni ulaz, iako je tamo terorist s eksplozivom, onda iza toga stoji jedna podmuklija ideologija. Majka to čini da bi se vidjelo da islamski teroristi ne prežu od ubijanja (američke) djece, dok će se u kasnijem toku filma saznati da američki specijalci, oni koji odrađuju najprljavije poslove, ne gube osobni moral te usprkos naredbama nadređenih političara i obavještajaca neće ubiti (meksičko) dijete. Odnosno, film neće prekršiti tabu svjesnog ubijanja djece/maloljetnika kao individualno profiliranih likova – ni otete djevojčice, kćeri mafijaša, niti dječaka koji je zagazio na tlo zločina kao kartelski regrut. Drugim riječima, naši su političari dno dna, ali mi, Ameri, i dalje gajimo individualistički duh i moralne su vrijednosti duboku u nama, za razliku od naših neprijatelja, bili oni muslimani ili latinosi. To je pozicija Taylora Sheridana i filma koji je Stefano Sollima u akcijskim dionicama prilično traljavo režirao, iako se mora priznati da u odnosu otimača Alejandra i otete djevojčice ima pokoje zrno intrigantnosti te da krvava naturalistička završnica nije lišena stanovite dojmljivosti.
