Cristian Mungiu rado je viđen gost u Cannesu. Osvojio je tamo Zlatnu palmu 2007. svojim najpoznatijim filmom ‘4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana’, potom nagradu za najbolji scenarij 2012. ostvarenjem ‘Iza brda’ i naposljetku 2016. nagradu za najbolju režiju za zadnji uradak ‘Matura’ koji se odnedavno prikazuje u našim kinima. Za ‘4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana’ kapnuo mu je i Oscar, iako scenaristički suradnik na tom djelu, jedan od inauguratora tzv. rumunjskog novog vala Razvan Radulescu, poput potpisnika ovih redaka, smatra taj film precijenjenim. Mungiu jest jedan od prvaka novog rumunjskog kina, njegovi su filmovi kinematografiji nekadašnjih susjeda donijeli najprestižnije nagrade, međutim u njemu se ne skriva potencijal genija kao u Cristiju Puiuju, on je nesposoban za najviše uzlete kao što je to uspio Corneliu Porumboiu s remek-djelom ‘Policijski, pridjev’, a nije ni interesantno pomaknut kao Radu Jude. Mungiu je zapravo pouzdani mejnstrimaš u kreativno ambicioznom kontekstu tzv. umjetničkih filmova čiji je glavni interes oslikavanje problematičnih društvenih stanja, pri čemu ne zazire i od didaktičnog pristupa. U prva dva velika uspjeha, ‘4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana’ i ‘Iza brda’, to je činio na suptilniji način, u zadnjem ostvarenju ‘Matura’ daleko je tvrđi.
Film je osovljen oko uglednog clujskog kirurga prilično neuglednog izgleda i krajnje konvencionalnog outfita, čovjeka koji se polako bliži kraju svojih srednjih godina, održava privid braka i ljubavnu vezu s dvadesetak godina mlađom, atraktivnom i modernom profesoricom koja ima tattoo na ramenu, ali čini se da je ključna osoba u njegovom životu kći jedinica koja upravo treba polagati maturski ispit i za koju silno želi da nastavi školovanje u inozemstvu (Engleskoj) te tako pobjegne od onoga što on smatra sredinom nedostojnom normalne egzistencije. Ironično imenovan Romeom, kirurg tokom filma hendla čak četiri žene – kćer, ljubavnicu, suprugu i majku – uvijek s većom ili manjom dozom autoriteta, ali zapravo se pokazuje da je slabiji od sve te četiri ženske osobe. Ništa čudno za Mungiua kao autora izrazito zainteresiranog za ženske likove, obično na poziciji protagonista, što ovdje, doduše, nije slučaj, ali to se kompenzira spomenutom brojnošću i snagom koja probija iz naizgled pasivnih karaktera žena različitih generacija (od tinejdžerke preko mlade žene do one sredovječne te naposljetku postarije), i to je najzanimljiviji sastojak filma. Najslabiji njegov element jest pak spomenuta socijalno-kritička tvrdoća koja u svakom dotaknutom segmentu rumunjskog društva vidi korupciju; posve podilazeći populističkim domaćim i kolonijalnim stranim pogledima Mungiu ustraje u stavu da je takoreći bilo kakav napredak u tom društvu nemoguć bez većeg ili manjeg nepoštenja, da će se i oni koji su uspjeli pošteno, poput glavnog lika, prije ili poslije naći u situaciji da pokleknu, da bi se onda u samoj završnici, poprilično iznuđeno, ostavio, makar i slabašan, prostor za nadu. Takav jednodimenzionalni prikaz ostavlja iritantan socrealistički dojam koji autor neiskusnijem oku prikriva redateljskom vještinom u izabranom prosedeu, a taj je dobro poznat: realizam dugih kadrova, kamere iz ruke i tzv. proživljene glume. Prisutan je, naravno, kao i uvijek kod Mungiua, moralni sukob, nimalo originalan, ali scenaristički relativno vješto iznesen, te je neriješenim ostavljen mali dramaturški višak kao sad već manira u filmovima takvog usmjerenja.
‘Matura’ je, najkraće rečeno, djelo idejnog štrebera solidno prikrivenog zanatskim sposobnostima što zavrjeđuju respekt, ali Mungiu već predugo na taj način kotira suviše dobro na karti prestižnih filmskih autora današnjice.
