U maju i junu svake godine, u Baranji se zaredaju proslave godišnjica mature nekadašnjih gimnazijalaca i drugih srednjoškolaca. Takve proslave obično se organiziraju svakih pet godina, što neki razredi redovito čine, neki kad se uspiju dogovoriti i okupiti, a neki su izgubili osjećaj zajedništva iz školskih dana.
Učenici 4. b razreda Gimnazije Beli Manastir (1969-1973.) razrednika Novaka Vukčevića ne samo da se tradicionalno okupljaju svakih pet godina posljednje subote u mjesecu maju, nego je na 45. godišnjici odlučeno da će se neformalno okupljati svake godine u pratnji supruga i muževa. Međutim, takav je dogovor kasnije omela epidemija korone, ali je nakon 50. godišnjice održane 2023. godine, odlučeno da se nastavi sa svakogodišnjim okupljanjem, pa je ove godine, na nekadašnji Dan mladosti, održana 51. godišnjica u vikendici školskog druga Vladimira Fijačka i njegove supruge Mirjane u Draž-planini.
Nekadašnji gimnazijalci iz Baranje, Osijeka, Novog Sada, Subotice i Futoga okupili su se prijepodne na groblju u Belom Manastiru da bi na jednom mjestu odali počast nedavno preminulom drugu Draganu Anđeliću iz Donje Mahale u BiH te još trojici školskih drugova koji više nisu živi. Također su se prisjetili svog razrednika Vukčevića (1937-2005.) i ostalih preminulih profesora, kao i tadašnjeg direktora Antuna Bubalovića (1925- 2007.).
Boravak i uživanje u lijepoj vikendici za 15 učesnika trajali su od podneva do osam sati uveče, a za neke i do – ponoći. Domaćini Vladimir i Mirjana postarali su se da se svi osjećaju ugodno, da niko ni slučajno ne ostane gladan ili žedan, a trudom nekoliko učesnica, kolača je bilo i "za ponijeti kući". U opuštenoj, prijateljskoj i veseloj atmosferi sati druženja brzo su prolazili. Kako je domaćin Vladimir, inače liječnik, veliki ljubitelj planinarenja, predložio je da se svi koji to mogu upute surdukom nizbrdo, pa onda velikom livadom do baranjske rječice Karašice koja tuda teče do utoka u Dunav.
U avanturu su krenuli svi momci, odreda sedamdesetogodišnjaci, i tri dame. Pokazalo se da je surduk prilično strm i dug, urezan u Baranjsku planinu, pomalo klizav, pun granja i životinjskih tragova, ali u debeloj hladovini, dok je lijepa i velika livada obrasla gustom travom, ali i bez ikakvog zaklona od vrelog sunca. Zato je bilo prilično znoja, zadihanosti i dosta jadikovanja, naročito na povratku. Kako kasnije napisa školski drug Ljubomir Damjanović: "Naše subotnje druženje trajalo je 10 sati. Bilo je i lakših, prijatnijih i ugodnijih sadržaja (i jedan teži), ali surduka ću se sigurno zauvijek sjećati."
Kad je već počeo padati mrak, trebalo je krenuti kućama, ali nije bilo lako ispozdravljati se i stvarno krenuti, a jednoj grupici to je uspjelo tek oko ponoći. Jedinstven zaključak lebdio je u zraku: bilo je lijepo da ne može biti ljepše – vidimo se na 52. godišnjici. A neki drugovi koji ovaj put nisu mogli doći, kad su vidjeli album sa slikama, poručiše: nagodinu dolazimo i mi.
