Uz dosta pompe u kina je stigao ‘ZG80’, film o ‘pohodu’ Bad Blue Boysa, potpomognutih Torcidom, na Beograd 1989. gdje se igrala utakmica Crvene zvezde i Dinama. Scenarij su napisali debitant Robert Cukina, nekadašnji BBB-ovac, i Ivo Balenović, autor ‘Metastaza’, jednog od ključnih izdanaka hrvatske stvarnosne proze čijom se filmskom adaptacijom, po scenariju Ognjena Sviličića i u režiji Branka Schmidta, ‘ZG80’ smatra tzv. prednastavkom. No za razliku od književnih i filmskih ‘Metastaza’, ‘ZG80’ nije mišljen kao bespoštedan prikaz patologije pripadnika društvenog sloja iz kojeg se regrutira oslonac tzv. ekstremne desnice, nego kao ‘zabavan film za publiku’, što je bila nit vodilja producenata i režisera.
Potonji, Igor Šeregi, najpoznatiji je po hrvatskom segmentu međunarodnog omnibusa studenata filmskih akademija ‘Košnice’, kratkišu ‘Zagreb’ odličnog, ostranjeno stiliziranog početka nalik weird izdancima američke indie poetike, koji se potom, nažalost, rasplinjuje i odlazi u razočaravajućem smjeru. Šeregi je dakle od onih naših filmaša koji je skloniji ‘običnoj’ nego festivalskoj publici i sve je vuklo na to da će njegov samostalni dugometražni debi biti feel good djelce koje će podilaziti publici i navijačima. No stvari su ipak ispale složenije. Navijači su u otvaranju filma prikazani kao agresivni primitivci s ogromnim viškom testosterona, a neki od njih i kao de facto (polu)retardirane kreature, što je prilično neočekivano s obzirom na proklamirane težnje i ciljanu publiku. Čini se da se u takvom prikazu najviše osjeća ruka Ive Balenovića koji je u svom drugom romanu ‘Ljudožder vegetarijanac’ dokazao dosljednost mračnoj slici, ovog puta višeg sloja hrvatskog društva, ali i snažno posegnuo za žanrovskim strukturiranjem (koje je u Schmidtovoj filmskoj verziji efektno odbačeno). Žanrovsko u ‘ZG80’ može se opisati kao akcijska humorna drama, a u tom humoru ima i balenovićevski opakih trenutaka, ali barem podjednako, osobito kako film odmiče, i onih posve benignih, kao što se i navijači humaniziraju radi gledateljskog komfora.
Notorni, ali i karizmatični Krpa (Rene Bitorajac) možda je za koju nijansu svjetliji nego u ‘Metastazama’, a glavni su suosjećajni oslonci za tzv. običnu publiku smotani ‘intelektualac’ Fićo (Matija Kačan), isprva postavljen kao svojevrsni okvirni pripovjedač, no poslije na toj poziciji zaboravljen, te narkomanski zbunjeni Splićanin Ico (Ivo Jurišić), a donekle i zabavni Buba (Filip Detelić), iako taj lik pored očito radikalne mentalne oskudnosti ima i ispade agresije, pa je zapravo od njega neugodniji tek Kizo (Marko Cindrić), glavni predstavnik navijačke retardiranosti. Najintrigantniji je međutim autorski odabir sparivanje simpatičnog mucavog navijača Dinama (Domagoj Mrkonjić) i jednog, pokazat će se, okej zvezdaša (Nikola Rakočević), očito nadahnuto antirasističkim klasikom ‘Bijeg u lancima’ Stanleyja Kramera iz 1958. u kojem su zajedno bježali crni i bijeli kažnjenik i u tom bijegu međusobnu mržnju zamijenili ljubavlju.
Kad se tome doda da je jedan od BBB-a Beograđanin doseljen u Zagreb, gdje je odrastao, ali i dalje govori čisti srpski (Marko Janketić), kao i činjenica da po prikazanom nema razloga vjerovati da je amorfna masa Zvezdinih navijača (bitno) gora od onih individualno profiliranih Dinama i Hajduka, dolazimo do točke na kojoj filmu već stižu prigovori zbog njegova navodnog jugoslavenstva. Zapravo je riječ o dobrodošloj antinacionalističkoj noti ostvarenja koje je pritom umješno napisano i kompetentno režirano, te uspješno barata narativnim linijama i profilira desetak bitnih, dobro odigranih likova. Ako se ispune predviđanja i postane hit, neće to biti ni loše ni nezasluženo.
