Danas se često kao uzor Hrvatskoj navodi njemačka denacifikacija. Pri tome se (gotovo) redovno preskače da je Hrvatska za razliku od Njemačke imala antifašistički pokret, da u hrvatskom fašizmu nisu sudjelovali neki od vodećih umova i duhova nacije kao u njemačkom, te da je Hrvatska, u odnosu na broj stanovnika, dala gotovo četiri puta više pravednika među narodima od Njemačke. Također se prešućuje da je njemački lijevi terorizam ‘olovnih godina’ bio posljedica i pobune dijela mladih naraštaja protiv, po njima, lažne denacifikacije. A gotovo puno desetljeće prije pojave RAF-a, oni koji su proces denacifikacije nametnuli (zapadnim) Nijemcima, ratni pobjednici Amerikanci, snimili su film ‘Suđenje u Nürnbergu’, s vrlo kritičkim pogledom na domete tog procesa.
Vodeći američki lijevo-liberalni producent i režiser 50-ih i 60-ih, Stanley Kramer, ‘Suđenje u Nürnbergu’ realizirao je 1961., u vrijeme vrhunca hladnog rata. Usprkos tome, film otvoreno prikazuje pritisak američke politike na glavnog suca (odlični Spencer Tracy) da donese blage presude optuženim nacističkim sucima (tematizira se suđenje sucima iz 1947., ne najpoznatiji nürnberški proces vodećim nacističkim zločincima iz 1945.) zbog ‘viših’ političkih ciljeva – Amerikanci, naime, ‘ne smiju’ okrenuti njemački narod protiv sebe u doba komunističke opasnosti s istoka. Sudac se nije dao pokolebati i optužene je osudio na doživotne kazne, no s odjavne špice saznajemo da su svi pušteni na slobodu već do sredine 50-ih. Ključno, dakle, jest da je većina Nijemaca bila protivna suđenju ‘svojim’ sucima i da su sami Amerikanci, koji su proces vodili, iz pragmatičnih razloga zaključili kako narod ne treba ‘provocirati’. Da ne bi bilo nikakve dileme oko uspješnosti denacifikacije (radnja se zbiva 1947., ali je sagledana iz 1961. i referira se na aktualitet tog vremena) uveden je lik njemačke aristokratkinje (rutinizirana Marlene Dietrich), udovice pogubljenog generala koja tvrdi da on, kao ni bilo tko od Nijemaca osim šačice ‘divljaka’ koji su to proveli, nije znao za masovne zločine (u filmu predstavljene šokantnim dokumentarnim snimkama mase golih skeleta koje saveznički bageri po oslobođenju logora guraju u masovne grobnice). I pritom iskazuje klasni prezir prema Hitleru, demonstrirajući da licemjerni plemićko-buržujski snobovi koji su vođu poslušno slijedili dok je ispunjavao zajedničke nacionalističko-imperijalističke snove od njega nisu bili bitno bolji. Film je ipak i sam podlegao imperativu ‘dobrog Nijemca’, pa je izmislio lik karizmatičnog pravnika i suca, vrhunskog intelektualca Janningsa (odlični Burt Lancaster) koji je na suđenju učinio ono što nijedan od stvarnih optuženika nije – priznao krivicu i održao moralnu lekciju sebi i svim Nijemcima. Zapravo, učinio je ono što se očekivalo od Heideggera, a što slavni filozof nikad učinio nije. Usprkos tog ustupka, ‘Suđenje u Nürnbergu’ eksplicitno i intenzivno žigoše ograničenost dometa tzv. denacifikacije i oportunizam američke politike, pri čemu posebno mjesto dobiva kritika lika izvanredno inteligentnog odvjetnika optuženih (sjajni, Oscarom nagrađeni Maximilian Schell), nositelja ideologije odioznog nacionalizma skrivenog pod krinkom patriotizma, koji međutim Amerikance (također Britance, Sovjete i Vatikan) sasvim opravdano suočava s njihovim doprinosom Hitlerovom usponu (u slučaju Amerikanaca i zloglasnoj eugenici). Izuzetne epizode dali su Montgomery Clift i Judy Garland portretirajući nacističke žrtve, a i redateljski je prosede dojmljiv s vrhuncem u fluidnoj kameri i uporabi zooma godinama prije nego što je ušao u modu. Ipak, glavni su Oscari te godine pripali mjuziklu ‘Priča sa zapadne strane’, pokazavši koja je politika bila in u Americi tada, kao što je i sada.
