Što li je to Nirnberg 70? Hrvatski građani malo dubljeg džepa (oni bolje naobrazbe ionako su već izumrli ili su na odlasku) asocirat će odmah na Božićne sajmove, najpoznatije u Njemačkoj (Advent u Nirnbergu, to već zvuči poznato, zar ne?). Što je, međutim, Nirnberg 70? Je li riječ o manje poznatom nogometnom klubu? O nekoj udruzi ili instituciji? Ništa do toga. To je samo podsjetnik na događaj o kojemu njemački mediji (pogotovo javna televizija) već tjednima ozbiljno, opširno i analitički izvještavaju, a u povodu njegove sedamdesete obljetnice. A mediji u Hrvatskoj uredno ga preskaču, zaobilaze i prešućuju. Mislimo na to da je krajem jeseni točno sedam desetljeća otkako je Međunarodni sud u Nirnbergu osudio najviše predstavnike Trećeg Rajha (Hitlerove Njemačke) za niz zločina, od onoga najvećega i do tada nezamislivoga – holokausta, preko genocida, zločina protiv čovječnosti, pripremanja i vođenja agresivnog rata, da dalje ne nabrajamo. Ipak, nešto ne možemo preskočiti. U Nirnbergu je osuđen i izdavač notorno antisemitskih novina ‘Der Štirmer’ Julijus Štrajher, zbog onoga što bi se danas nazvalo govorom mržnje. Vrijedi zapamtiti i zbog naše nedavne prošlosti, pa i zbog sadašnjosti.
Bilo je to prvi put u povijesti čovječanstva da su pred međunarodni sud izvedeni čelni ljudi države poražene u ratu. No nisu oni stajali pred sucima iz Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske zato što su izgubili rat, niti su im ovi sudili zato što su bili pobjednici. Dakle priča o sudu pobjednika i o tome da pobjednici pišu povijest otpada. Političkim i vojnim prvacima nacističke Njemačke sudilo se zato što su, slijedeći nacističku ideologiju krvi i tla, prihvaćajući tezu o rasi gospodara (arijevaca) i rasi drugorazrednih, predodređenih da služe (u prvom redu Slavena), ali i onih kojima je bila namijenjena samo smrt, a to su bili Židovi, homoseksualci, duševni bolesnici, retardirani, ne samo indoktrinirali najveći dio vlastite nacije, pretvorivši je u poslušno oruđe za ostvarivanje svojih ciljeva, nego su – osvajajući druge zemlje – zanemarili i grubo kršili i tada postojeća pravila ratovanja, a povrh svega sudjelovali, izravno ili neizravno, u planiranju i uništavanju cijeloga jednog naroda – Židova. Uništavanju što se u mreži koncentracionih logora kako u Njemačkoj tako i u okupiranim ili ‘savezničkim’ zemljama provodilo metodično, na upravo industrijski način (iznimka je bila samo tzv. Nezavisna Država Hrvatska u kojoj su se, ali ne pod kontrolom nacista nego u režiji njihovih domaćih pomagača, ustaša, provodili paralelno holokaust nad Židovima i genocid nad Srbima, ali metodama što su priličile ‘balkanskome mentalitetu’ u najgorem smislu te riječi).
Prije sedamdeset godina najodgovorniji za takve zločine širom Evrope, oni iz Njemačke, izvedeni su pred sud i nakon godinu dana osuđeni – većinom na smrt vješanjem. Pogubljeni su i za njihove se grobove ne zna. Do danas. Vjerojatno su bili spaljeni i prah je rasut. Od njihovih potomaka neki su se od svojih predaka javno i jasno distancirali (sin Hitlerovog zamjenika na čelu nacističke stranke, Rudolfa Hesa), rijetki su ostali u uvjerenju da su naprosto ‘pobjednici sudili poraženima’ (supruga kratkotrajnog Hitlerovog nasljednika, admirala Karla Denica), neki su pribjegli drastičnim metodama (dalji rođaci maršala Rajha Hermana Geringa dali su se sterilizirati kako bi spriječili da njegovi ‘zločinački geni’ žive u nekom novom naraštaju). A cijela je Njemačka, pod nadzorom pobjednika koji su je okupirali, prošla proces denacifikacije koji je, ma koliko nesavršen i nikada do kraja doveden, ipak odijelio (i sankcionirao) uvjerene pristaše i pobornike nacizma i svega što je on značio od onih koji su bilo silom prilika bilo iz oportunizma pristajali uz režim, nastojeći da barem ne uprljaju ruke krvlju nevinih žrtava. Denacifikacija je podrazumijevala katarzu, suočavanje s istinom o prošlosti jer, kako je rekao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga pri iskrcavanju u Normandiji i kasniji američki predsjednik Dvajt D. Ajzenhauer, ne budu li zločini dokumentirani, ‘javit će se u budućnosti nitkovi koji će tvrditi kako se sve to nikada nije dogodilo’.
E, ova Ajzenhauerova izjava i u Hrvatskoj (barem do sada) prešućena sedamdeseta obljetnica izricanja presuda nacističkim vojnim i civilnim liderima neizostavno nas vode do današnjice. Naše i ovdje. U Hrvatskoj naime ne samo da nema spremnosti na suočavanje s prošlošću i na priznavanje teških i masovnih zločina počinjenih u ime ‘hrvatske države i naroda’, nego postoji, unatrag dva i po desetljeća, trend da se zločini ovdašnjih nacifašista (jer ustaše su to bili, ma što tko tvrdio!) umanje, relativiziraju, poreknu – ako je to ikako moguće – i u svakom slučaju prikažu minornima u usporedbi s onime što se unisono, iz stranaka centra i desnice, iz Crkve, iz ‘slobodnih’ a zapravo dobro kontroliranih mejnstrim medija i iz krugova koji u etabliranim demokracijama nemaju pravo građanstva, nameće kao znanstveno dokazana istina o tzv. komunističkim zločinima. Priča o poslijeratnom logoru smrti u Jasenovcu, ‘dokumentarni’ film koji čak i uz pomoć očitih falsifikata tu priču samo podupire, samo su jedan primjer ovoga o čemu govorimo. Usput, premijera tog ‘filma istine’ dobila je veliki publicitet, dok je nedavnu premijeru vrlo korektnog dokumentarca Bogdana Žižića ‘Jasenovački memento’ jedva netko zabilježio (prikazan je pred nekih pedesetak gledatelja). A drugi je primjer, izravno vezan uz sedamdesetu obljetnicu izricanja nirnberških presuda, nedavno održana misa za ‘35 hrvatskih mučenika, generala i pukovnika vojske NDH’ kojima je suđeno nakon oslobođenja i koji su većinom osuđeni na smrt i smaknuti. Neki su portali (pa i ovaj tjednik), doduše, objavili podatke o tome tko su bili ti ljudi, zbog čega im se sudilo, kako su ratovali, koga su i zašto ubijali, ali sve glasnije pobornike povijesnog revizionizma (koji će dolaskom nove vlade samo dobiti na snazi i važnosti) to uopće ne uzbuđuje. Jer znaju da su nadomak pobjedi, da se – za razliku od Njemačke koja je bila prisiljena suočiti se s vlastitom prošlošću – njihovo revidiranje prošlosti, a pod krinkom borbe protiv ostataka komunizma, dobro prodaje i u demokratskim zemljama Zapada, pa čak i u Njemačkoj (gdje bi održavanje mise za pogubljene nakon Nirnberškog procesa bilo nezamislivo).
Nirnberg 70. Zapamtite taj grad i brojku vezanu uz njega. Tada se pokušalo uspostaviti međunarodni mehanizam za suđenje ratnim zločincima. Na tragu Nirnberga održano je slično suđenje u Tokiju, mnogo godina kasnije bit će osnovan Haški sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (koliko potreban, toliko po nekim potezima i kontroverzan, u svakom slučaju neshvatljivo nedjelotvoran), a potom i Stalni međunarodni kazneni sud (koji neki od najznačajnijih igrača suvremene političke scene ne priznaju). Danas živimo u svijetu u kojemu su grubo pogaženi uglavnom svi principi na kojima se gradila konstrukcija međunarodnih odnosa nakon 1945., u kojemu se otvoreno i bestidno primjenjuju dvostruki standardi, pa jedni mogu nekažnjeno činiti ratne zločine, a druge se za njih optužuje i onda kada ih (najvjerojatnije) ne čine. Upravo zato dobro je sjetiti se obljetnice donošenja presuda u Nirnbergu, onih koji su sudili, onih kojima se sudilo i, iznad svega, zašto se sudilo. Makar se samo sjetiti. Mi u Hrvatskoj mnogo više od toga i ne možemo.
