Među klasičnim ostvarenjima svjetske kinematografije koje zagrebačko kino Tuškanac nudi tokom srpnja prikazan je i jedan od najslavnijih filmova uglednog režisera Elije Kazana i jedne od najvećih glumačkih zvijezda ikad, Marlona Branda – ‘Na dokovima New Yorka’. U prvom desetljeću svog kino-djelovanja Kazan je postao jedan od najprestižnijih lijevih liberala Hollywooda, radeći filmove o siromašnim radnicima, antisemitizmu, rasnoj diskriminaciji, rodnim sukobima, a dohvatio se čak i znamenitog meksičkog revolucionara Zapate. Ali baš te 1952. godine kad je ‘Viva Zapata!’ s Brandom u naslovnoj ulozi premijerno prikazan, Kazan je svjedočio pred Komitetom za antiameričku djelatnost, gdje je osmoricu svojih kolega prokazao kao komuniste (što je i sam nekad bio). Kad se dvije godine kasnije pojavio ‘Na dokovima New Yorka’, mnogi su ga tumačili kao Kazanovo opravdanje tog svjedočenja, a sam režiser to je 1988. i priznao u autobiografiji, zboreći kako se osjećao nakon što je film nagrađen s osam Oscara: ‘Kušao sam osvetu te noći i uživao u njoj. ‘Na dokovima New Yorka’ moja je osobna priča; svakog dana kad sam radio na tom filmu govorio sam svijetu gdje stojim, a svojim kritičarima da se ….’
Film govori o mladom lučkom radniku i bivšem boksaču Terryju Malloyu (Brando) koji nesvjesno sudjeluje u likvidaciji radnika što je pristao svjedočiti o kriminaliziranosti dokerskog sindikata. Jedan iz kriminalne vrhuške sindikata je i Terryjev stariji brat Charley (Rod Steiger) koji mu je svojedobno naložio da izgubi meč zbog mafijaških oklada, pa je tako ostao bez prilike da se bori za titulu šampiona. Sestra ubijenog radnika Edie (Eva Marie Saint) i lokalni svećenik (Karl Malden) odlučni su boriti se za pravdu, što potakne i Terryja na promišljanje vlastitih postupaka i pozicije, osobito kad se zbliži s Edie… Možda najzanimljivija stvar u filmu jest postavljanje lika Terryja – on je s jedne strane pasivan i čak pomalo ‘sporije misleći’ u odnosu na patronizirajuće sindikalne čelnike, no s druge strane samouvjeren u odnosu s Edie koju tek upoznaje i za koju želi da mu postane djevojka. Ambivalentnost se ogleda i fizički kao spoj relativno grube vanjštine s preljevom nježnosti, kako u glasu tako i u gestama, a posebno je znakovita scena Terryjeva prvog izlaska s Edie, kad podiže rukavicu koja joj je pala i umjesto da joj je vrati, navlači je na vlastitu ruku. Rodna kritika u tom je neočekivanom potezu vidjela izraz feminina dijela protagonistova karaktera, a znakovito je da se Terry znatno bolje snalazi s djevojkom i maloljetnicima s kojima dijeli sklonost golubovima koje uzgaja nego s odraslim, ‘pravim’ muškarcima. No znakovito je i da su nosioci pozitivnih vrijednosti katolički svećenik i djevojka koju su odgojile časne sestre, da se ta djevojka nakon početne inicijative pasivizira sukladno tradicionalnim rodnim normama, da prevagu nad negativcima donosi ekstraordinarnost pojedinca koji ispuni normu za postajanje ‘muškarcem’, te da se uzrok izravno prikazane radničke bijede ne vidi u sistemu nego u (ispravljivim) kriminalnim devijacijama.
Očito, Kazan je s lijevo-liberalnih prešao na desno-liberalne pozicije, dok je u estetsko-idejnom smislu pokušao pomiriti propagandno-modernističku ‘hrapavost’ (značenjska didaktičnost plus oblikovne geste na dalekom tragu sovjetske avangarde s ekspresionističkim primjesama) i žanrovsku ‘glatkoću’, odnosno realizam i stilizaciju, što mu nije skladno pošlo za rukom. Dugo slavljena Brandova izvedba danas se ne čini toliko impresivnom, mada je nesumnjivo kvalitetna, no zato je elegantna suptilnost debitantice Eve Marie Saint vrlo dojmljiva. Sveukupno, ‘Na dokovima New Yorka’, usprkos stanovite značenjske intrigantnosti i vrijednih detalja oblikovanja, danas se ne doima ostvarenjem koje opravdava svoj klasičan status.
