Opus Vinka Brešana na idejnoj razini mogao bi se opisati ovako: ‘Zagrebi i pikni bučno da zazvuči duboko i bolno, ali zapravo suviše ne talasaj.’ U prvom razdoblju karijere suradnici u takvom pristupu bili su mu koscenaristi Ivo Brešan i Živko Zalar (potonji i direktor fotografije), a u drugom Mate Matišić. Formula je postavljena u prvijencu ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ – komedijsko, karnevaleskno demistificiranje Domovinskog rata u samoj je završnici sterilizirano patriotskim patosom, kad od metka JNA, koja time pokazuje svoju pravu ćud, pogiba nevini hrvatski pjesnik baš dok je recitirao Matoševe stihove o obješenoj Hrvatskoj. U ‘Maršalu’ preko Titova duha koketiralo se s jugoslavenstvom, partizanstvom i socijalističkom revolucijom, ali stvarne subverzivnosti nije bilo, tek humoran benigni osvrt na napuštenu i naruženu prošlost u kojoj autori nisu nazreli ni trunke emancipacijskog potencijala. ‘Svjedoci’, kao iskorak u čistu (ratnu) dramu, dodatno su ublažili ionako drastično ublaženu ‘adaptaciju’ slučaja Zec u romanu Jurice Pavičića ‘Ovce od gipsa’ koji je poslužio kao predložak, da bi se u ‘Svećenikovoj djeci’ na udaru našla Katolička crkva u Hrvatskoj, međutim kritika je bila vrlo stereotipna, na račun materijalne raskoši i pedofilije, dok je činjenica da je Crkva u Hrvata jedan od glavnih generatora nacionalizma ostala posve netaknuta. Ne čudi stoga što se isto ponavlja i u novom Brešanovu uratku, temeljenom na scenariju i dramama Mate Matišića.
‘Koja je ovo država’ ispod ‘provokativnog’ motiva iskapanja Franje Tuđmana iz njegova groba na Mirogoju i sahranjivanja na pravoslavnom seoskom groblju nudi zapravo Tuđmanovu afirmaciju. Ključna tematska os filma sadrži četvoricu očeva čiji su sinovi poginuli u zadnjem ratu i grobovi im se ne znaju, pa odluče iskopati prvog hrvatskog predsjednika da bi ga pokopali na tajnom mjestu te zatražili od državnih vlasti da pronađe grobove njihovih sinova, a oni će zauzvrat vratiti Tuđmana. Kradljivci Tuđmanova lijesa, međutim, gaje poštovanje prema pokojnom predsjedniku, a potpuno nepotreban motiv iskopanog i u Hrvatsku dopremljenog lijesa s posmrtnim ostacima Slobodana Miloševića služi samo tome da bi glavni među kradljivcima (Lazar Ristovski) uvrijeđeno i odlučno otklonio izjednačavanje Tuđmana i Miloševića; ekspliciranje tog otklona Brešanu i Matišiću očito je bilo vrlo važno. I lik suicidalnog generala (Nikša Butijer), koji pati zato što Hrvatska nije ispala u skladu s (braniteljskim) idealima, pozitivan orijentir nalazi u Tuđmanu, a da film ni na koji način ne sugerira da su očevi branitelja i očajni general žrtve iluzije o dobrom vladaru i ispravnim ciljevima, koje su iznevjerili vladarevi nasljednici. Upravo suprotno, ta iluzija kao da se podupire pa je kompletna hrvatska vladajuća garnitura prikazana sukladno općem, populističkom pogledu – političari su koristoljubive ništarije, sa stanovitim izuzetkom jednog ministra s grižnjom savjesti (Krešimir Mikić).
Iako ‘Koja je ovo država’ nije standardna komedija nego ponajprije sumorna satira s nemalo dramskih sastavnica, nijedan u mnoštvu likova nije izmakao plošnosti, a dio njih ni karikaturalnosti, korištenje apsurdizma prije svega funkcionira kao alibi za zanemarivanje motivacijske uvjerljivosti, dramaturgija koja isprva snažno koristi zamućivanje sna i jave po principu babuški od istog odjednom odustaje, a dojmljiva imaginativnost otvarajuće sekvence, ponajprije scene generalova samoubojstva utapanjem, u ostatku filma nestaje kao rukom odnesena. Subverzija s pozivanjem na ukidanje Republike Hrvatske to, naravno, nije, iza svega stoji tek čežnja za boljom državom, valjda na ‘autentičnim’ tuđmanovskim temeljima koje film, posve brešanovski, ne propituje.
