Dočekali smo i to, da jedan od najvoljenijih i najmistificiranijih filmova osamdesetih, ‘Blade Runner’ Ridleyja Scotta, dobije nastavak. Trideset i pet godina kasnije okupila se na papiru respektabilna ekipa – Denis Villeneuve, jedan od najcjenjenijih režisera današnjice, Ryan Gosling, jedan od najkarizmatičnijih glumaca današnjice, Robin Wright za koju vrijedi slično kao za Goslinga, Hampton Fancher, scenarist ‘originala’ (zapravo adaptator Philipa K. Dicka), Roger Deakins, jedan od najslavnijih snimatelja zadnjih tridesetak godina, naposljetku aktiviran je i sam Harrison Ford da ponovno postane kultni Deckard. I što se dogodilo? Jedan od najbezličnijih i najdosadnijih filmova godine, čijih je dva sata i 44 minute trajanja teže podnijeti nego orati njivu plugom u koji si sam upregnut.
Ideja je bila staviti u središte šutljivog i pomaknuto romantičnog replikanta istrebljivača (Ryan Gosling) koji će se zapitati o vlastitom identitetu i u jednom trenutku ponadati da možda i nije replikant nego (polu)čovjek (suprotno izvornom istrebljivaču Deckardu za kojeg se sugeriralo da možda nije čovjek nego replikant). Ta nada proizlazi iz otkrića da je replikantica Rachel svojedobno ostala trudna s Deckardom i rodila dijete, a to dijete izvor je još jedne nade, one da bi se preostali potlačeni replikanti mogli dići na ustanak. Zadatak glavnog lika naslovljenog K (doista vrlo domišljato rješenje) jest pronaći i terminirati dijete, sada mladu osobu, koja je možda sam K, a u tom traganju protagonist će pronaći i Deckarda.
Šutljiv i otuđen lik jest možda apriori cool, pogotovo kad ga utjelovljuje Ryan Gosling, ali ipak mu ne bi bilo naodmet dati i nekakav konkretniji sadržaj. U novom ‘Blade Runneru’ K ima zanimljivu crtu zaljubljenosti u hologramsku djevojku, no taj odnos ne odlazi nikamo i brzo se iscrpljuje, K-ova identitetska zapitanost tek je izlika za nedostatak neke svježije ideje za oblikovanje njegova karaktera, a odnos s njegovom šeficom (Robin Wright) toliko je jednodimenzionalan da se čovjek mora upitati kog su vraga za tu ulogu uzeli tako potentnu glumicu, a još više zašto je gospođa Wright pristala igrati lik koji je čista, posve neinteresantna dramska funkcija. I ostala dva bitna ženska lika, spomenuta djevojka-hologram (Ana de Armas) i glavna negativka, mlada, ubojita i seksi (Sylvia Hoeks), usprkos zanimljivim pojavama svedene su na jednu dimenziju, prva erotskog objekta i dražesne pomagačice u pokušaju, druga zlice od opaka, a još gore prošle su predvodnica i sudionica potencijalnog ustanka, snažno uvedeni likovi koji su ekspresno ispali iz narativa. I Jared Leto kao mastermind iz sjene posve je promašen, ali pitanje je koliko je i mogao izvući iz svojih kratkih pojavljivanja. Za Harrisona Forda znamo da bi bilo bolje da se poodavno umirovio, tim prije što je ovdje sveden na akcijsku epizodu koja mu danas stoji kao kravi sedlo.
‘Blade Runner 2049’ dramaturški je zbrda-zdola sklepan film potpuno nezanimljivih likova i priče, (pre)sporog ritma koji ne opravdava baš ničim, a od vizualnog stila ostalo je samo produkcijsko-dizajnersko razmetanje lišeno pravog soka i začina. Od nekih velehvaljeni Denis Villeneuve iznova se pokazuje kao režiser koji ne može transcendirati scenaristička ograničenja (što je već u ‘Dolasku’ bilo posve jasno, no to je, za razliku od ovog, ipak bio uradak s nemalo stila), a jedino što u filmu vrijedi otvarajuća je sekvenca u kojoj se pojavljuje jedini ekspresivni lik, onaj prevladanog replikanta određenog za terminiranje. Izvorni ‘Blade Runner’ vjerojatno jest precijenjeno ostvarenje, ali to je film u kojem se toliko toga moglo voljeti, dok tzv. nastavak nije više od nepotrebnog trošenja novca i vremena.
