Obilježavajući 60. godišnjicu rođenja Dražena Petrovića, autorsko-producentski tim sačinjen od režisera Danila Šerbedžije, scenarista Ivana Turkovića Krnjaka i producenata Ljube Zdjelarevića (također koredatelj) te Ivana Šibera, predstavio je svoj podulje pripremani biografski film o jednom od najvećih evropskih košarkaša.
S obzirom na to da je spomenuti tim još u predprodukciji poručivao da želi raditi film o Draženovom osobnom životu, o tome kakav je "bio čovjek", gledatelja upućenog u to ne iznenađuje da je sportska dimenzija posve skrajnuta i donekle konkretizirana zapravo tek dvjema "malim" utakmicama – Cibone protiv ljubljanske Olimpije koja je nastupila s juniorima i na kojoj je Petrović oborio dugotrajan rekord Radivoja Koraća po broju poena postignutih na jednom susretu, te hrvatske reprezentacije protiv slovenske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, posljednje Draženove utakmice uopće (zanimljivo je da su u oba meča "upleteni" Slovenci, što možda ima neke veze s tim da je Slovenija, zajedno sa Srbijom, bila koprodukcijski partner Hrvatskoj).
Problem s takvom koncepcijom je naravno u tome što je Dražen javno postojao i postoji gotovo isključivo kao košarkaš, a izvan toga kao politički angažirani patriot za hrvatsku stvar u zadnjem ratu na ovim prostorima te kao (navodni) dečko u ono doba podjednako popularne pjevačice Novih fosila Sanje Doležal. No ne samo da je njegova politička aktivnost, sukladno valjda stavu da to nije "osobni Dražen", jedva spomenuta, nego je i epizoda sa Sanjom Doležal, nesumnjivo osobna, maksimalno marginalizirana.
Sve to kako bi u prvi plan došla "velika ljubavna priča" Dražena i javnosti posve nepoznate Renate, za koju se, ako se ne varam, prvi put čulo kad je njegova majka Biserka izjavila da je upravo Renata, a ne Sanja Doležal bila velika Draženova ljubav. Pri tome se postavlja pitanje je li "osobni Dražen", kako ga film predstavlja, plod nekog ozbiljnijeg biografskog istraživanja, ili je dominantno posljedica perspektive Biserke Petrović.
Bilo kako bilo, posvećenost Draženovom osobnom, ponajprije ljubavnom životu mogla je biti pun zgoditak da je rezultirala slojevitom i intrigantnom slikom slavnog sportaša o kojem smo izvan terena znali jako malo, no to se nije desilo. Upravo suprotno, "osobni Dražen" ispao je posve nezanimljiv lik, njegova ljubavna veza s Renatom u filmu je sterilna i dosadna, sva intima svedena je na konfekcijska rješenja primjerena sapunicama, ali bez sapunskih uzbuđenja.
Velik je problem, dakako, i promašen odabir glavnog glumca, Domagoja Nižića, koji Dražena utjelovljuje kao simpatičnog mladića bez trunke karizme, dok je stvarni Dražen prštao od karizmatičnosti, ne samo zbog vrhunske i elegantne igračke vrsnoće, od koje u filmu nema ni traga (osim kad se povremeno ubace dokumentarni arhivski materijali pravog Dražena), nego i zato što je ona bila stopljena s njegovom dječačkom ljepuškastošću koju Nižić jednostavno nema.
Izbor glumca za Dražena kao maloljetnog dječaka daleko je bolje pogođen – mali Tonko Stošić jako je dobar, i fizički i igrački uvjerljivo djeluje kao Dražen. Ta uvodna četvrtina filma – i redateljski nadahnutije izvedena, a sadrži i zanimljiv epizodni nastup Mile Kekina kao Mirka Novosela – obećavala je puno više nego što smo naposljetku dobili. Kroz (javnu) sportsku karijeru projurilo se krajnje površno da bi se oslobodio prostor za privatnost i intimu, a onda je potonje odrađeno na razini nižerazrednog televizijskog proizvoda.
U većinskom dijelu filma samo neznana austrijska glumica Victoria Hauer kao fatalna Klara plijeni pažnju, kradući s lakoćom (svojim osmijehom) svaku scenu u kojoj se pojavi, ali tih je scena, nažalost, premalo. Medijski intenzivno promovirano ostvarenje na kraju se pokazalo površnim i praznim, iako će završna snovita scena, u kojoj iskrena emotivnost prevladava nad kičastošću, vjerojatno dodirnuti mnoge gledatelje.
