Ime i povijest. To je skoro pa sve što KK Cibona trenutačno ima. Klub nema predsjednika, direktor je u ostavci, nema ni trenera, nema ni momčad, a račun mu je blokiran. Klub je na rubu propasti, a početkom tjedna njegova legenda Aco Petrović i odvjetnik Saša Pavličić Bekić pokrenuli su akciju ne bi li spasili Cibonu od stečaja koji posljedično znači njeno prebacivanje u najniži rang natjecanja i moguće gašenje.

Zagrebački košarkaški klub ima bogatu povijest uspjeha, ali i sasvim solidnu povijest propadanja. Današnja Cibona nastala je na temelju propasti svog prethodnika, KK Lokomotive. Klub takvog naziva bio je mnogo manje uspješan nego Cibona. Osvojio je tek dva trofeja (jedan Kup Jugoslavije i prvi Kup Radivoja Koraća), u prvenstvima Jugoslavije nije dospijevao dalje od drugog mjesta. Bio je to vrlo solidan klub, ali u sjeni onodobnih velikana jugoslavenske košarke: Zadra, Olimpije, OKK Beograda, Jugoplastike, Crvene zvezde. Zapao je u tešku financijsku krizu i upitan je bio njegov opstanak. Ključnu ulogu u spašavanju kluba je te 1976. godine imao Slavko Šajber, tadašnji sekretar Gradskog komiteta SKH Zagreba. On je bio arhitekt preimenovanja kluba, koji je nazvan po Ciboni, SOUR-u (složena organizacija udruženog rada, za mlađe koji nisu živjeli u socijalizmu i udruženom radu) koji je okupljao veći dio zagrebačke prehrambene industrije. Time je riješen problem financijskog stabiliziranja kluba. Drugi ključan potez bilo je dovođenje Mirka Novosela, već tada svjetski afirmiranog trenera (s reprezentacijom Jugoslavije osvojio je dva naslova prvaka Europe, srebro na svjetskom prvenstvu, a netom se vratio iz Montreala, gdje je na Olimpijskim igrama također osvojio srebrnu medalju), koji će sljedećih godina slagati ciglice velike europske Cibone, što će kulminirati osvajanjima dvaju klupskih naslova prvaka Europe. Cibona je tada, u vrijeme gradskog optimizma sredine osamdesetih godina koji je kulminirao Univerzijadom, bila svezagrebački pokret.

Cibona je itekako dobro iskoristila elan osamdesetih. U devedesete je ušla kao vjerojatno najbolje situiran klub u Jugoslaviji, ne samo košarkaški. Imala je vlastitu dvoranu, pasaž s pedesetak poslovnih prostora i poslovni prostor na Tuškancu, rodnom mjestu kluba i zagrebačke košarke. Devedesetih godina Cibona je dominirala hrvatskom košarkom, a još uvijek je bila stabilan i solidan euroligaš. Na njenu dominaciju u domaćim natjecanjima mnogi su imali prigovora tvrdeći da metropolizacija sporta, pa tako i košarke, uništava taj trofejni sport, posebno u Dalmaciji, njenoj bazi, što nije bez osnova, ali nije bez osnova ni to da se dalmatinski klubovi nisu htjeli zagledati u sebe same i vidjeti koliko su sami doprinijeli vlastitom slabljenju. Međutim, već su devedesete godine naznačile Ciboninu nizbrdicu. Klub je 1996. svoju dvoranu, koju je sam izgradio, prepisao Gradu Zagrebu. S vremenom je klub zanemario rad s mladima, uzdao se u velike i jake sponzore koji će zatvarati financijsku konstrukciju sezone, već ranih nultih potpisivao je izdašne ugovore čije je stavke sve teže ispunjavao, nije nedostajalo lošeg upravljanja. Klub je i rezultatski slabio. Novopokrenutu ABA ligu nikako nije uspijevao osvojiti, u domaćem prvenstvu dobio je ozbiljne konkurente, a u Europi je takorekuć gasnuo. U posljednjoj euroligaškoj sezoni, onoj 2010./11., Cibona je poražena u svih deset utakmica.

Iz tog razdoblja datira i nezdrav odnos Grada Zagreba i kluba. Grad Zagreb je godišnje u njega ulijevao milijune eura, klub je i dalje loše poslovao, pa se kao spasitelj pojavljivao Grad koji je zauzvrat klub imovinski čerupao. Tome treba pridodati nemale zasluge Grada Zagreba za gubitak glavnog sponzora, telekomunikacijske kompanije nekada poznate kao VIP, koju su gradske strukture preusmjerile prema Snježnoj kraljici. U pozadini te priče bio je Cibonin poslovni prostor na Tuškancu. Grad je zbog izgradnje garaže taj prostor htio za sebe, klub ga nije htio prodati. Klub je ostao bez sponzora, a Grad mu je prestao doznačivati redovan novac. Jasno je da je Cibona ostala bez vlasništva nad Tuškancem.

Do početka drugog desetljeća Cibona je postala trajan financijski pacijent. Sve se to vidjelo i po rezultatima. Nakon što je postala europski irelevantna, bila je na putu da postane nacionalno drugorazredna. Nova nada zabilježena je u sezoni 2013./14., kada je klub neočekivano osvojio ABA ligu i nakon toga napravio nešto nevjerojatno: izboreno mjesto u Europskoj ligi je naprosto prepustio Crvenoj zvezdi, a time i mogućnost zarade od sponzora i televizijskih prihoda. Iste godine kada je osvojila ABA ligu Cibona se uspješno raskućila. Ne bi li namirila dug i kredit, Cibona je 2014. godine sve poslovne prostore prodala Gradu Zagrebu. U jesen iste godine pokrenuta je i prva akcija za spas Cibone.

Sve češće se pisalo o nepodmirenim računima i dugovima. Uprave su se mijenjale, a prošle godine klub je preuzela još jedna nova ekipa s ciljem da ga financijski stabilizira. Sasvim je očito da u tome nisu uspjeli. Klub je u blokadi, Damoklov mač stečaja je nad vratom, najavljeni veliki i neimenovani investitor nikako da se pojavi i uloži novac. Uoči završnice prvenstva klub je napustio predsjednik Mario Petrović, u ostavci je direktor Mauro Lukić, a klub je s veoma mladom momčadi uspio osvojiti titulu prvaka, dapače, prvu dvostruku krunu nakon devet godina. I nakon toga se manje-više sve rasulo. Kako je kazao Aco Petrović na konferenciji za novinare u ponedjeljak, 20. lipnja, svi igrači, osim kapetana Roka Prkačina, klub su napustili. Pet mjeseci nisu plaćeni, mogu napustiti klub bez odštete i to je sigurno velika šteta. Petrović je procijenio da bi na odštetama klub inkasirao barem milijun eura. Druga je velika šteta to što se raspala veoma mlada i darovita momčad. Dug je navodno 33,7 milijuna kuna, Petrović tvrdi da je i 70 milijuna. Imovine kojom bi se namirivao dug više nema, najavljeni investitori nikako da se ukažu.

Petrović i Pavličić Bekić osmislili su kako spasiti klub. Osnova toga je njegova pretvorba iz udruge u športsko dioničko društvo. No prije toga treba skupiti novac za barem minimalno funkcioniranje kluba. Preko udruge "Mi smo Cibona" pokrenuli su akciju prikupljanja de facto dobrovoljnih priloga za njegov spas. Za sada se prikupljaju prilozi u visini od barem pet tisuća eura. Inicijalni sati prikupljanja novca dali su razloga za optimizam Petroviću i Pavličiću Bekiću. Bude li ta faza uspješna (proklamirani cilj je deset milijuna eura, ali izvjesno je da bi bili zadovoljni i s manjom svotom), pokrenut će drugu fazu u kojoj bi prikupljali donacije u iznosu od tisuću do pet tisuća eura, a bude li i ta faza uspješna, u trećoj bi prikupljali i male donacije, po nekoliko stotina kuna.

Kako podmiriti dugove, nešto je manje jasno. Petrović je naveo da je cilj dugove pretvoriti u vlasničke udjele u budućem športskom dioničkom društvu, dapače, da već ima najava, počevši od GNK Dinama, da su spremni odustati od naplate potraživanja, ali za to bi akcija prikupljanja donacija morala biti uspješna. Što će biti ako neki vjerovnik ne pristane potraživanje pretvoriti u vlasnički udio? Hoće li se naplatiti, kako će se naplatiti i hoće li, ne bi li se nekako naplatio, pokrenuti stečaj kluba, iako je nejasno iz čega bi se u tom slučaju naplatio? Kakva će biti uloga Grada, koja u nedavnoj prošlosti baš i nije bila slavna?

Petrovićevom optimizmu usprkos, sve su mogućnosti otvorene. Propadne li Cibona, ona će postati najveći propali košarkaški klub. Ne samo zbog povijesti i trofeja, nego i zbog četiri člana Kuće slavnih u Springfieldu – igrači Krešimir Ćosić, Dražen Petrović i Dino Rađa te trener Mirko Novosel – ali i zbog tradicije, simboličke povezanosti sa Zagrebom i činjenice da je bila ponos i polet naše mladosti.