Godine 1942. u gradiću East St. Louisu uz rijeku Mississippi rodio se Harry Edwards. Drugo dijete u obitelji, kasnije ih je majka rodila još šestero. Osmero djece živjelo je u siromašnom crnačkom kućanstvu, a kad je Edwards napunio osmu godinu života, majka je otišla. Ostao je otac, s nadom da će njegov visok, snažan i talentiran sin dobiti stipendiju i postati uspješan sportaš. Edwards je bio dio prve generacije crnih đaka koji su masovno pohađali integrirane škole. U East St. Louisu najprije su sredinom 1950-ih integrirane osnovne škole, a zatim i srednje.
"Bio sam dio te mase. Nisu imali pojma što bi s nama, pa smo igrali nogomet u jesen, košarku zimi, a atletiku u proljeće, tako da sam napustio srednju školu neokrznut obrazovanjem", kazivao je o tom iskustvu Edwards. I van školskog sustava sport je za crnce, uz neformalne muzičke krugove, bio jedini prostor izražavanja i stvaranja. Prije nego što se 1940-ih odselio u New York, u kojem će ga kasnije na fotografijama zabilježiti u ringu, Miles Davis je odrastajući na ulicama East St. Louisa naučio boksati.
Edwards se u srednjoj školi pokazao kao uspješan bacač diska i košarkaš, pa je dobio stipendiju na Sveučilištu San José. Otišao je u Kaliforniju krajem 1959., mjesec dana nakon sedamnaestog rođendana, s jednom kartonskom kutijom u koju je stalo sve što je posjedovao. "Nisi mogao živjeti u odobrenom smještaju ako si crnac jer su se bojali da će se bijeli studenti iseliti. Bilo je restorana u kojima nismo mogli jesti. Crnci nisu imali pristup rekreacijskoj dvorani na kampusu. Ako ste išli na ples, gotovo uvijek ste plesali s bjelkinjama jer na kampusu praktički nije bilo crnkinja. Ali čim biste to učinili, mogli ste se naći u velikoj nevolji", opisivao je Edwards studentske dane.
"Čak i sa svim tim crnim sportašicama na Olimpijskim igrama, nikad im nismo stvarno pristupili. Danas mogu reći da smo bili seksisti, što je optužnica koja se može proširiti na cijeli pokret za građanska prava", konstatira Edwards
Umjesto da ganja karijeru profesionalnog sportaša, na koledžu je shvatio da želi nastaviti studirati i doktorirati. I to – sociologiju. "Stari je bio bijesan jer sam mu rekao da ne želim ići u profesionalce. Nije razumio. To je bio vrhunac crnačkog uspjeha u Americi. Ako to nije bio slučaj, čemu su onda služili Jackie Robinson, Joe Louis i Jesse Owens? Rekao je: 'Želiš se vratiti na koledž još četiri godine kako bi mogao biti jedan od onih Castrovih.' Rekao sam: 'Ne socijalist. Sociolog.' Odgovorio je: 'Koja je, dovraga, razlika?' Godinama nije razgovarao sa mnom", ispričao je u jednom intervjuu Edwards.
Problem nije bio samo u ustrašenom roditelju, roditelj je bio ustrašen s razlogom – izuzev sportskih stipendija, crnci su na fakultete primani uglavnom samo na studije socijalne skrbi ili kriminologije, pa je Edwards morao upućivati posebne molbe za upis sociologije. "Crnci su mogli studirati socijalnu skrb ili kriminologiju jer smo uvijek trebali biti kriminalci i primatelji socijalne pomoći. Ali nije nam bila dopuštena ista sloboda da upišemo sociologiju, akademski izazovnije i manje 'primijenjeno' područje", kazivao je o tome kasnije.
Ne samo da je želio studirati sociologiju, u svom se akademskom radu želio fokusirati na sociologiju sporta, što je bilo nečuveno. U tome je na kraju uz puno muke uspio, dobio je stipendiju na Sveučilištu Cornell, nagovorio komisiju da piše disertaciju o sociologiji sporta, doktorirao. Od 1966. do 1968. radio je kao gostujući profesor na Sveučilištu San José, a u tom je periodu napisao i kultnu, na hrvatski još uvijek neprevedenu knjigu "The Revolt of Black Athlete" ("Revolt crnog sportaša"). Još je tijekom studija bio među najaktivnijim članovima Ujedinjenih crnih studenata za akciju, a iz njihova je rada proizašao Olimpijski projekt za ljudska prava (OPHR). U oktobru 1967. Edwards je bio suosnivač OPHR-a, koji je pozivao crne sportaše na bojkot Olimpijskih igara 1968. u Meksiku. Počeo je putovati zemljom i regrutirati sportaše.
"Putujući smo otkrili da su crni sportaši koji su bili šibani po kampusima isti oni o kojima je nacija ovisila kao o dijelu svog olimpijskog kontingenta (...). Prepoznali smo da je crni sportaš bio neraskidivo ugrađen u i odražavao okolnosti zajednice. Osjećali smo da moramo govoriti ne samo o teškom položaju sportaša, već o interesima njihovih zajednica. Morali smo razumjeti širi kontekst i konfiguraciju crnačke borbe za slobodu i pravdu. To nam je omogućilo da se udružujemo na vrlo strateški način, ne samo duhovno, ne samo iz simpatija", objašnjavao je Edwards.
Njihov je rad doveo do prosvjeda crnih sportaša diljem SAD-a i, konačno, na Olimpijskim igrama gdje su Tommie Smith i John Carlos (obojica sa Sveučilišta San José) isporučili "Black Power salute" tijekom ceremonije dodjele medalja za utrku na 200 metara. Poster Smitha i Carlosa prokrijumčaren je te godine u zatvorsku ćeliju Nelsona Mandele na otoku Robben, a Mandela ga je držao među materijalima kojima je podučavao ostale zatvorenike otporu.
Nakon turbulentnih 1960-ih Edwards je dugo radio kao profesor sociologije na Sveučilištu Berkeley. Postao je široko (pre)poznat kao ćaća američke sociologije sporta, bio je savjetnik više velikih klubova i uključen u regrutiranje crnih igrača, trenera i direktora. Radio je s Nacionalnom udrugom crnačkih trenera kako bi identificirao škole koje nisu pokušale zaposliti ili čak ni intervjuirati talentirane crne trenere. Bio je mentor i nekim današnjim sportašima aktivistima, poput Colina Kaepernicka. U lijevim je krugovima ponekad bio kritiziran kao "blag" i reformist, čovjek od "flaster-rješenja" koji zarađuje stotine tisuća dolara godišnje za svoje knjige, predavanja i savjetovanja klubova.
Pa ipak, ne govore nam takvi ništa što nije govorio sam Edwards. Šezdesetih je tvrdio da OPHR nije rješenje svih problema i da samo "traži način da da svoj doprinos borbi". Kad su ga 1990-ih pitali koliko se i kako promijenio sustav, odgovorio je da se promijenio do te mjere da su njega odlučili pozvati da bude dio establišmenta. Točno toliko, ni manje ni više.
Nedavno je, u osamdesetim godinama života, završio snimanje serijala o povijesti sportskog aktivizma s redateljem Jonathanom Hockom, a upravo dovršava i seriju predavanja "The Last Lectures" ("Posljednja predavanja"), što nas je i ponukalo na pisanje ovog teksta. Osvrćući se na šezdesete i najintenzivniji period organiziranja, Edwards ocjenjuje da nisu radili posao koji su trebali po pitanju žena. "Čak i sa svim tim crnim sportašicama na Olimpijskim igrama, nikad im nismo stvarno pristupili. Danas mogu reći da smo bili seksisti, što je optužnica koja se može proširiti na cijeli pokret za građanska prava", konstatira. Pritom objašnjava kako su žene itekako bile aktivne u OPHR-u, ali u pozadinskim ulogama – radile su tajničke i tehničke poslove, javljale se na telefone, izrađivale i lijepile proglase i plakate. Posljednjih je godina bio među glasnijim podržavateljima američkih sportašica, bilo da se radi o borbi nogometašica za jednaku plaću ili protestu košarkašica koje nisu izlazile na teren tijekom intonacije nacionalne himne.
Edwards danas govori da bi volio da je češće i više pričao o tome koliko je za uspješno organiziranje bilo nužno udruživanje crnaca s drugim manjinama, ali i s bijelcima. Dovoljno je da se prisjetimo kako je 1968. sa Smithom i Carlosom na olimpijskom podiju protestirao i Peter Norman. Australac i bijelac s bedžom OPHR-a na trenirci. Kao i Smith i Carlos, Norman je po povratku u domovinu bio šikaniran. Sportska karijera mu je okončana, nije mogao naći posao, brak mu se raspao. Kad je 2006. umro od srčanog udara, Smith i Carlos otišli su u Australiju i na sprovodu nosili njegov lijes.
"Konačnih pobjeda nema", poručuje Edwards. Ne čudi ga da se danas u SAD-u žene ponovno bore protiv reproduktivnog ropstva, kao ni to da su crni sportaši slavljeni samo ako su militantni individualisti. Ono o čemu je pisao i oko čega se organizirao prije šezdeset godina jednako je aktualno i danas. A to govori puno više o surovoj stvarnosti i sablasnoj moći sustava nego o veličini ili malenosti jednog Harryja Edwardsa.
