Cibona je prije desetak dana osvojila jubilarni 20. naslov košarkaškog prvaka Hrvatske. Pritom je ove sezone uzela dvostruku krunu, i prvenstvo i Kup. Trofejima usprkos, kluba uskoro možda više neće biti. Iako priče o krahu glasno odzvanjaju medijima posljednjih dana, pa se stječe dojam naprasnog i naglog scenarija propasti, klub dosljedno tone već desetak godina. Dosad je nagodbama i produljivanjima stečajnih rokova izbjegnuto gašenje, ali trenutno je škripac malo jači – ovih će dana biti dva mjeseca otkako je klupski račun pod blokadom, nakon čega će bilo koji od vjerovnika moći pokrenuti stečajni postupak.
Trofeje na stranu, Cibona je godinama poslovala tako da radnicima nisu isplaćivane ili su kasnile plaće, da su se zataškavale pobune igrača i najave štrajkova, da se zaduživalo prema dobavljačima, da se posuđivao novac od svih i svakakvih (između ostalih i od Zdravka Mamića) itd. Ukratko, poslovni model temeljen na pljački i eksploataciji. U pravu je Mirko Novosel kad kaže da je Cibona opljačkana, ali ne zato što ju je opljačkao (samo) Grad Zagreb, nego zato što je pljačka standard kojim se u državi Hrvatskoj radi "uspješan" sport. I možeš tako osvajati prvenstva i kupove, a plaće radnicima kasne, dugovi rastu, investitori, upravitelji i razni "ljudi iz sjene" profitiraju koliko žele i dolaze i odlaze kako žele.
Iz nedavno objavljenih nalaza revizije jasno je da klub nije bio ni blizu onome što je najavljivao nakon potpisivanja predstečajne nagodbe, a to je da će do 2023. godine biti financijski doveden u red i poslovati u plusu. Trenutno stanje je 33,7 milijuna kuna duga. Iako su u Ciboninom slučaju razmjeri problema najveći, nije ovo nipošto samo problem Cibone, već je sličan i zajednički svim našim većim košarkaškim klubovima. I Zadar već godinama gomila dugove, povremeno se krpa rebalansima, kreditima i pozajmicama, a nedavno su imali i problema oko isplate plaća radnicima, pa je tako igrač Justin Carter na Twitteru objavio kako "voli klub i grad, ali ne igra mu se besplatno".
Iz Cibone sada traže podršku svih institucija, ponajviše Grada Zagreba, u pokušaju da pronađu "kvalitetnog investitora" koji bi trebao osigurati izbjegavanje stečaja, podmirivanje dugova i dodatni kapital za održavanje kluba na životu. Kad zagusti, kad se balon od privatnog biznisa raspukne, najednom se zazivaju državna i gradska intervencija i pomoć. Ali jasno je, i moralo bi biti jasno, da grad ne smije biti samo put prema investitorima, jer će investitori investirati isključivo u biznis po starome.
Za klub koji misli živjeti dugo, širokogrudno i pošteno – grad, ulica, narod trebaju biti tu od početka, u temeljima. Ne samo kao ukras na tribinama, ne samo kao kupci dresova i nosači loga, ne samo kao kreditori u teškim vremenima. Umjesto uopćenih i automatiziranih poziva na spašavanje kluba, trebalo bi se zapitati zbog čega spašavamo klub, kome će ubuduće služiti, tko će dolaziti na utakmice, tko će osjećati prostore i ideje kluba kao svoje, hoće li klub reproducirati nepravdu ili proizvoditi i poticati bolje društvene prakse.
Znakovita je podrška koja je ovih dana Ciboni upućena baš iz KK Zadra, na čijem je službenom Instagram profilu pozvano na obranu "brenda" Cibone, važnog za Zagreb i hrvatsku košarku. Slični su pozivi upućeni s raznih strana, sve se svelo na naricanje o slavnom imenu koje valja spasiti. Ako se spašava samo ime, a ne postavlja pitanje kako se ime stvara(lo), kakvu praksu proizvodi, budućnost će biti podjednako mračna ili još mračnija od sadašnjosti.
Uz pozive na obranu "brenda", naširoko se čuju i razgaljena opažanja kako će, ako Cibona propadne, "ostati samo sjećanja". Ali sjećanja su zapravo već dugo jedino čega ima (a i ona su varljiva). Za košarku i košarkaške klubove u pravilu nas veže nešto što se već dogodilo. A za ozbiljan put u bolje sutra sporta i društva trebalo bi vjerovati da se nešto lijepo i dalje može dogoditi. I da u tome svoju ulogu imamo svi mi. Kad su košarkaški klubovi na ovim prostorima stvarani, ljude nisu vodila sjećanja na "dobra stara vremena", nego želja da dobra vremena stvaraju. Pa se košarka širila u čitavoj zemlji (primarno kroz ženske košarkaške kolektive), igrala po gradovima i selima, živo živjela u narodu. Zbog tog su dugotrajnog i širokog rada, kapilarne društvene prakse, za vrijeme Jugoslavije klubovi postali "brendovi" čija se imena sada zazivaju. Zazivaju se imena, ali ne i prakse, rad, infrastruktura koja je iza njih stajala.
Taj kontekst koji nam često izmiče lijepo dočaravaju naslovi iz zadarskog "Narodnog lista" u lipnju i srpnju 1969. godine: "Tvornica Bagat pustila je u dućane 'superautomatik' šivaći stroj Bagat 555. Moderna galerija domaćin je najveće izložbe umjetničke fotografije u svijetu – Čovjek i more. Trgovačko poduzeće Plodine otkupilo je 25 vagona povrća od individualnih proizvođača, uglavnom iz Ravnih kotara. U Nadinu su dječaci Josip Škaulj i Josip Kalinić otkrili vrlo zanimljivu špilju. Barba Šime Radović na Viru je zasadio 40.000 borova. Pšenica je dobro rodila u Smilčiću. Otvoren je Velebitski planinarski put. Uređuju se atletski tereni u Jazinama. Darovita skakačica udalj Radojka Franzotti prva je zadarska atletičarka državna prvakinja. Građanka Bosa Rašković ušetala je početkom srpnja u urarsku radnju u Ulici žrtava fašizma zatraživši sat koji je dala na popravak prije ravno 17 godina. Urar Šime Čulina sat je sačuvao i cijenu usluge za popravak naplatio po tarifi od prije 17 godina. U pripremi je stambeni mikrorajon Voštarnica III s oko 1200 stanova. Stanove u ovim zgradama otkupila su poduzeća Boris Kidrič, Adria, Stambeno poduzeće i druge radne organizacije. Uređuju se asfaltirani prilazni putevi, zelene površine i parkovi za djecu."
Na tržište se, evo, nedavno vratio taj Bagat koji se spominje u "Narodnom listu" 1969. godine, Bagat čije su reklame stajale na zidovima Jazina (uz Adriju, tvornicu Danilo Štampalija), kao i na dresovima igrača Zadra. I sad, iako je Bagat, najznačajnija zadarska tvornica, finalno dokrajčen stečajem koji je okončan 2011. godine, posljednjih se mjeseci reklamira njegov povratak. Naime, jedan je slovenski poduzetnik shvatio da marka Bagat nije zaštićena (registrirana) i sam ju je zaštitio (registrirao) na cijelom teritoriju Jugoslavije. Pritom su proizvođači i dobavljači "novog Bagata" iz Azije. Može tko god hoće tvrditi da ponovno "imamo Bagat", ali jasno je da ovakvi pokušaji s onime što je Bagat bio nemaju veze. Takav nam Bagat ne treba. Kao što nam ne treba ni ovakva Cibona.
Najlakše je tržiti na sjećanju, na gestama i pozerstvu, na komfornom umotavanju u pravični veličanstveni identitet. Kao što je lakše npr. kupiti majicu s Ivom Lolom Ribarom i prozvati se antifašistom negoli izaći na ulice ili pred MUP i ne prestati biti glasan dok hrvatska policija ne prestane protjerivati, zlostavljati i ubijati izbjeglice i migrante. Ovakvo referiranje na "slavnu prošlost" ne služi kako bi inspiriralo i mijenjalo sadašnjost. U suštini se radi o pasiviziranju, o prigodno-pravičnom signaliziranju identiteta pojedinaca i pojedinačnog, ukopavanju u antifašizam kao imenicu, značku časti, površni emocionalni flaster za širom otvorene rane. A očajnički nam treba vrijeme od glagola, od ruku koje su se voljne pružati, glasova koji ne mogu drugo nego da vole i da se dižu. Treba nam da volimo ne samo zbog onih i onoga što je bilo, nego zbog onih i onoga što bi tek moglo biti.
Cibona kakva je dosad opstajala potrebna je samo biznis lešinarima, umrtvljenim ljudima i umrtvljenim navijačima, one way ticket nostalgičarima, kvaziljubiteljima sporta. Daleko je to od javnog dobra i narodnog sporta. Što ne znači da Cibone ne mora biti. Prvi put nakon dugo vremena navijači i navijačice Cibone ispunili su dvoranu na majstorici sa Zadrom. Nema boljeg vremena od ovoga da se oko kluba uključe svi oni, i Grad. "Idemo nas 2.000 koji su financijski u stanju uplatiti po 5.000 eura i tako pokrivamo dug", predložio je Aleksandar Petrović na Twitteru. Dug se može pokriti, Cibonina dvorana ponovno može biti Cibonina, ali i gradska, zajednička.
Za ozbiljne promjene trebale bi godine rada, i više od dvjesto probranih familija. Ali nije nemoguće. Hajduk je zasad najbolji primjer koji imamo da se stvari mogu pokušati raditi drugačije. "Naš Hajduk" je do sada stekao više od 30 posto dionica Hajduka, a do ove godine je prikupljeno više od 19 milijuna kuna kroz donacije navijača. U lipnju ove godine Hajduk broji više od 74 tisuće aktivnih članova s plaćenom članarinom za tekuću godinu. Njihove se glasove više naprosto ne može ignorirati.
U Zadru je prije pola godine pokrenuta udruga Grad košarke koja kao svoj cilj navodi "bolji, uspješniji i transparentniji Košarkaški klub Zadar". Iako oko pitanja o vlasničkom udjelu u klubu iz Grada košarke navode kako su trenutno fokusirani "samo na postavljanje udruge na zdrave temelje", ipak ističu kako podržavaju socios model upravljanja klubovima, a važno im je i da Grad Zadar zadrži većinski udio u klubu. Zahvaljujući ovoj inicijativi, u kolovozu će se održati prvi demokratski izbori za Nadzorni odbor KK Zadar u povijesti kluba, a članovi i članice Grada košarke imat će priliku birati dva člana Nadzornog odbora. To jesu mali koraci, ali odnekud se mora krenuti. Za dobra nova vremena.
