Ne znam za vas, drage čitateljice i čitatelji, ali autorica ovih redaka ima dosta rana sjećanja iz djetinjstva: jedno od prvih je večer, 6. aprila 1989. Penjem se na bančić (nisku stolicu bez zaslona, op. a.) da bih s prozora bolje vidjela kako moj splitski kvart gori. Crven je od baklji, ne vidi se nebo. Imam četiri godine, tata je negdje (arhiva Slobodne Dalmacije kaže da piše reportažu s aerodroma), mama mi govori: "Prvaci smo Evrope." Mi smo košarkaški klub Jugoplastika, koji, kao potpuni autsajder, u Münchenu osvaja Kup evropskih prvaka. U završnoj utakmici, 22-godišnji Dino Rađa zabija 22 koša Maccabiju iz Tel Aviva. Iduće dvije sezone Jugoplastika ostaje na vrhu Evrope.

Kraj je kišnog i teškog proljeća u Zagrebu. U kafić na istoku grada prvo ulazi doberman Šime, a za njim Dino Rađa sa svojih 211 centimetara. Običaj je predstaviti naše sugovornike, ali, Dino Rađa je – Dino Rađa, čovjek koji je splitskoj, hrvatskoj, jugoslavenskoj, evropskoj i svjetskoj košarci dao sve što jedan košarkaš može dati, da bi na koncu, 2018. godine, ušao u Košarkašku kuću slavnih u američkom Springfieldu. Do kraja intervjua prolila se samo jedan i pol suza, a Šime je pojeo dvije teglice meda

Preko 100.000 ljudi na ulicama Splita 1989. godine dočekalo je prvi povijesni uspjeh KK Jugoplastike. Godišnjice se množe, na vide- reportaže ljudi se i dan danas ježe. Ipak, zanima nas koja su vaša prva sjećanja na idući dan, 7. aprila 1989. Što ste radili, kako ste se osjećali?

Mislim da su svi građani Splita stariji od jedne godine i oni koji su bili imalo pokretni tu noć bili na ulicama. Mi, igrači, bili smo dio njih, nismo tada još bili svjesni što smo postigli, slavili smo s gradom. Bio sam klinac i tek sam nakon osvajanja titule pomislio: pa ovo bi mogao biti moj život, mogao bih živjeti od košarke. Dotad mi je košarka bila samo gušt, prijatelji. A idućih dana, nastavili smo raditi svoj posao. Uskoro smo imali utakmicu s KK Vojvodinom, te godine smo bili drugi u jugoslavenskoj ligi, Vojvodini je utakmica bila važna da ne ispadnu iz lige, ali ne možeš im kao prvak Evrope pustiti (smijeh).

Košarkom ste se profesionalno počeli baviti relativno kasno, s petnaest godina. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo, tko je bio mali Dino Rađa prije nego što je postao košarkaš?

Htio sam biti profesor povijesti, uvijek me zanimala, možda zbog profesora iz osnovne škole Stane Krstulovića, legendarnog bivšeg igrača Hajduka. A dolazim iz tipične radničke obitelji, otac je bio vozač kamiona i autobusa, mater je bila inkasator pa šalturica, kasnije domaćica, odgajala je sestru i mene. I imao sam normalno, klasično splitsko djetinjstvo s didom i babom na Braču. Profesor povijesti nisam postao, išao sam u srednju školu za autoelektričara. Mater me usmjerila jer je otac imao garažu, a njoj je bilo bitno da imam sigurni kruh u svojim rukama.

 

I danas se u Grčkoj osjećam dobrodošlim

U dokumentarnom filmu "Rađa" spominjete trenutak kada ste 1990. potpisali za Virtus Romu i prvi puta dobili neki veći novac.

Da, otišao sam iz Jugoplastike u Rim, potpisao ugovor i mater me pitala koliko ću zarađivati. Odgovorio sam joj da su to godišnje cifre od recimo njenih 700 plaća, a bez da od te plaće moram potrošiti na fetu kruha. Ona to jednostavno nije mogla pojmiti.

Jedna od sugovornica dokumentarca je tadašnja čistačica u KK Jugoplastici, Eva Savić, koja priča da je radila u međusmjeni jer je ste vi momci cijelo jutro i popodne trenirali i da vam je u pauzama od čišćenja radila sendviče. Evu, i druge čistačice i domare, spomenuli ste i u vašem govoru pri ulasku u Kuću slavnih. Često u javnim istupima naglašavate kako klub nisu samo igrači i trener, već se iza vas nalazi hrpa nevidljivih radnica i radnika. Zašto vam je to važno?

Kako nema kluba bez igrača, tako ga nema ni bez čistačice, i sekretarice, domara i fizioterapeuta, ljudi koji često rade za minimalne plaće. Svi oni čine taj sustav i važni su. Razlike su vidljive, pogotovo u Americi – u Bostonu sam se često družio s ekonomima, fizioterapeutima, bilo mi je gušt družiti se sa svim ljudima u klubu. I dan danas sam se čujem s tadašnjom sekretaricom Celticsa.

Kako nema kluba bez igrača, tako ga nema ni bez čistačice, i sekretarice, domara i fizioterapeuta, ljudi koji često rade za minimalne plaće. Svi oni čine taj sustav i važni su

Četiri godine nakon zagrebačke kino premijere, dokumentarac je svima dostupan preko YouTube i Vimeo kanala Sofascorea. Zašto ste se odlučili učiniti dokumentarac besplatnim?

Dokumentarac, koji je režirao Vojan Koceić, promovirali smo tokom korone pa nismo mogli imati normalnu distribuciju, a shvatio da mi je važno da dođe do što više ljudi. Kada me Ivan Bešlić iz Sofascorea pitao što ja zapravo želim s filmom, odgovorio sam mu da bi htio da mladi, budući i sadašnji sportaši, vide da bez jako jako puno rada nema uspjeha, da vide što stoji iza svega. Da nekoga možda inspirira da trenira malo jače i malo duže.

Široj ste javnosti postali poznati poprilično mladi, koliko vas to opterećuje?

Pa imaš neku dozu odgovornosti, barem je ja imam. Ne možeš se bilo kako ponašati jer to odmah izađe u medijima, bilo bi lijepo da možeš biti uzor. Kad napravim neku glupost, svi o tome pričaju, kada napravi netko nepoznat, nikom ništa. To govorim i svojoj djeci, prezimena nose neku težinu, ali naravno da ima i dobrih stvari, da ti se mnoga vrata otvaraju.

Često se referirate na vaše grčke godine. Za košarkaški klub Panathinaikos igrali ste krajem devedesetih, a nakon nezaboravne zadarske godine, 2000. prelazite u Olympiakos. Koliko je bilo teško igrati za dva grčka rivala?

Da se prvo osvrnem na Zadar – tu godinu u KK Zadar ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Mogao sam igrati za pet put veće pare, ali prijateljstva koje sam stvorio u Zadru, grad koji živi za košarku, to vam nitko ne može zamijeniti. Što se Grčke tiče, volim tu zemlju, volim Atenu, njihovi su temperament i smisao za humor jako slični našima, dalmatinskima. Vole sport, vole se zajebavati. Stvarno sam davao svoj maksimum na terenu u oba kluba, mislim da su to prepoznali i navijači. Nisam imao problema prelaskom u Olympiakos, i dan danas se osjećam dobrodošlim u Grčkoj.

(Foto: Nel Pavletić/PIXSELL)

Sada se lakše igra

Godine 1993. odlazite igrati u Boston Celtics. Koja je glavna razlika tadašnje europske i NBA košarke?

Mislim da to spominjem i u dokumentarcu, mi zapravo nismo imali puno prilike gledati američku košarku, nije bilo interneta, tek tu i tamo neka VHS snimka utakmice. Na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, na kojima je hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila srebro, igrali smo to poznato finale protiv Amerikanaca. Tada sam ja, ali i svi mi, zapravo shvatili da su i oni samo ljudi (smijeh). Dati dvadeset koševa najboljima od najboljih je pomoglo i meni, a mislim i drugim igračima, da shvatimo našu kvalitetu. Pričamo o ekipi u kojoj su igrali Michael Jordan, Magic Johnson, Larry Bird, Charles Barkley… ma svi znaju taj dream team. A kada sam došao u NBA, igra je jednostavno bila puno brža nego u Europi. Nakon svake utakmice imao sam osjećaj da sam paralelno bio i u teretani i na utakmici, fizička sprema je bila izrazito važna.

A igra danas?

Mislim da je razlika velika, naprimjer, napadači su u košarci jako zaštićeni, rekao bih da je danas lakše igrati. A igra se mijenja i radi vanjskih faktora, sponzora, pa vidite koliko traje timeout. Tako je i s drugim sportovima – kada promatrate Super Bowl, američku utakmicu svih utakmica, pa pola ljudi ne dolazi tamo da bi gledali utakmicu, dolaze popiti pivo. Na svaku utakmicu na koju idem kao gledatelj, navijač, dođem dosta ranije, zanima me zagrijavanje, ponašanje igrača, što navijači pripremaju. Volim sport, ne volim biti u dvoranama i na stadionima da me se vidi.

Godinu u KK Zadar ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Mogao sam igrati za pet put veće pare, ali prijateljstva koje sam stvorio u Zadru, grad koji živi za košarku, to vam nitko ne može zamijeniti

Kako vam je bilo raditi s mladim igračima u KK Splitu i kasnije Košarkaškom savezu?

Svi mi, a pogotovo mladi danas, imamo sve manje koncentracije i stalno buljimo u ekrane. Današnja djeca skrolaju Instagramom i misle da tako izgleda život, svi bi htjeli sve i odmah bez puno odricanja i rada, nitko ne gleda dva koraka unaprijed. I mislim da im to jako uništava samopouzdanje i često stvara nerealnu sliku kada se krenu baviti sportom. Također, puno sam puta vidio što roditelji rade tim mladima. Nikada neću zaboraviti jednog oca koji mi je više puta dolazio na sastanak i govorio da je shvatio što mi u klubu radimo, da namjerno sabotiramo njegovog sina. Dao sam mu ruku i rekao: "Svaka vam čast, vi ste prvi roditelj koji je shvatio naše prave namjere" i dao mu bianco ispisnicu. Nemaš ponekad što nego biti ciničan, a njegov sin jednostavno još nije bio spreman za igru, i da smo ga prerano stavili, to bi bilo puno gore za njega. Nikada neću zaboraviti još jednu scenu – prazna dvorana, momak igra, trener govori makni se od protivničkog igrača, roditelj se dere da priđe bliže. Vidite, dijete od četrnaest godina zna da će ga trener izbaciti iz igre ako se ne odmakne, paralelno zna da će se otac derati kada dođu kući ako ne priđe. Što to radi njegovoj glavi i potencijalnoj karijeri? Moja su dva sina trenirala košarku i kada bih gledao kako igraju, nikada nisam ispred drugih, tokom treninga, u dvorani davao savjete ili glasno komentirao. Ja sam tamo bio roditelj, imaju trenera i suigrače, s njima trebaju komunicirati. Kasnije bih im doma rekao što mislim da su napravili dobro, a što trebaju popraviti.

Je li vam bilo teško prekinuti profesionalnu karijeru? Sportaši često kažu da im nedostaje taj adrenalin, ali i rutina koju profesionalno bavljenje sportom donese.

Nije mi bilo teško, tijelo mi je davalo signale da ne može više. Naprimjer, prije bih nakon utakmice išao s ekipom na večeru ili na piće, a pri kraju karijere, pogotovo nakon derbija, nisam bio u stanju, satima bih ostao ležati u svlačionici, bio sam previše iscrpljen, naticalo mi je koljeno i nisam više mogao. Bilo mi je teško i trenirati. Ne volim gubiti, a shvatio sam da su mlađi igrači u dosta boljoj formi od mene i odlučio sam da je vrijeme da stanem – ako nisam najbolji, vrijeme je da to priznam i prestanem igrati. Što se tiče rutine i života nakon, imao sam malu djecu i ona vam određuju rutinu. Vozite ih u vrtić, u školu, na sport, sigurno mi nije bilo dosadno.

(Foto: Nel Pavletić/PIXSELL)

Svima nam treba nada

Kako je izgledao ulazak u Košarkašku kuću slavnih?

Da sam primljen, saznao sam tokom Porina na kojem sam bio u publici i nisam smio nikome ništa reći jer je službena objava bila kasnije. Nisam ni znao da su me prijatelji nominirali, bio sam van sebe. Pripreme za ceremoniju traju pola godine, javljate im sve – od svojih mjere za odijelo preko mjera za prsten do ljudi koji dolaze s vama, imate generalne probe i mjesecima ranije šaljete govor koji se onda projicira na blesimetru. Meni je bilo glupo čitati govor, to nisam ja, nekako su mi govori ljudi prije mene dok su ih čitali zvučali robotizirano. Popeo sam se na pozornicu i sad, ja sam igrao ispred 30.000 ljudi, stvarno nemam baš tremu u životu, ali tad sam se osjećao nekako kao pripit. Stao sam i rekao sebi: govorit ćeš iz glave, samo zahvaljuj ljudima po redu, drži se redoslijeda, reprezentacija, klub po klub. I sjetio sam se skoro svih, bio sam emotivan, ali nemaš ti tamo vremena u pet minuta objasniti tko su ti ljudi koje spominješ, samo ih nabrojiš. Zato sam kasnije na svom Facebook-profilu pisao crtice o onima bez kojih ne bih ušao u Hall of Fame, ljudi su to voljeli čitati. U dvorani je bila moja obitelj, bili su brojni prijatelji, samo mi je žao što taj dan sa mnom nisu mogli biti moja pokojna majka i Mosor (Milorad Bibić, ilitiga tata iz uvoda ovog intervjua, op. a.). Znam da bi oni bili jako ponosni.

Današnja djeca skrolaju Instagramom i misle da tako izgleda život, svi bi htjeli sve i odmah bez puno odricanja i rada, nitko ne gleda dva koraka unaprijed. Mislim da im to jako uništava samopouzdanje

A kako izgleda vaš život danas?

Otkad sam se makao od rada u Hrvatskom košarkaškom savezu, živim punim plućima. Još prije korone preselili smo se iz Splita u Zagreb, a kupio sam i zemlju u Istri, u šumi, na kojoj smo sagradili kuću pa sada kad god mogu odlazim u Istru i radim u vrtu – imam dosta poma, poriluka, salate, blitve. Uz to, imam mali studio u kući i sviram gitaru. Djeca su narasla pa supruga Viktorija i ja više putujemo. Azijske zemlje su mi sjajne, a na zimu smo bili i u Peruu. Volim privatno putovati, upoznavati kulture, istraživati spizu na ulicama različitih gradova. Kada si sportaš, puno putuješ, ali ne izgleda to onako kako ljudi misle. Ne vidiš grad, upoznaš nove jezike, kuhinje, ali doslovno vidiš aerodrom, dvoranu, hotel, teretanu. A sviđa mi se i život u Zagrebu, navikli smo na aktivan život, sve je blizu autom, avionom, idemo dosta i na kazališne predstave.

Što svirate?

Ma sve, od AC/DC-ja do Balaševića, što mi dođe.

Za koga danas navijate i koje sportove pratite?

Osim, naravno, Hajduka, pratim sve klubove u kojima sam igrao košarku, a najviše pratim američki nogomet, Ligu prvaka u košarci i nogometu, ma nekad i hokej i bejzbol. Volim gledati sve sportove.

Mislite li da kampanje protiv govora mržnje, protiv nasilja i rasizma na sportskim terenima imaju smisla i da polučuju neki uspjeh? Koji je vaš odnos prema navijačkim (sub)kulturama?

Ma imaju, ali s druge strane – pa sve je puno kamera, stvarno nije toliko komplicirano detektirati tko je radio nešto što nije smio i ukloniti ga sa stadiona ili iz dvorane, zabraniti mu pristup. Vjerojatno bi onda dvaput razmislili. Većina navijača nisu huligani, naravno da su ljudi frustrirani kada se prema tebi ponašaju kao da si nešto krivo napravio radi neke manjine. Ne trebaju ti hiljade policajaca, samo jasna pravila i brzo procesuiranje. Recimo, bio sam na utakmici Arsenal – Liverpool i na karti ti piše što ne smiješ raditi i koje su konzekvence, a konzekvence su poprilično stroge.

Za kraj – što vam daje nadu? Treba li čovjeku poput vas nada?

Svima nam treba nada, a meni nadu daju ljudi, brojni ljudi koji žele pomoći drugima i koji su otvoreni. Ne samo da je ova čaša vode ispred nas polupuna, volim reći da mi je ponekad ta polovica dovoljna da se napijem. Nadu mi daje i to što dobro stvarno privlači dobro. I ne mislim tu samo na neke velike geste. Evo, recimo, ja se stvarno trudim da ne budem nervozan u prometu, da vidim kad ispred mene vozi neka starija osoba ili osoba koja je tek naučila voziti i da ne trubim… Svi trebamo malo više misliti jedni na druge.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.