S glumcem i redateljem Filipom Šovagovićem razgovaramo o njegovoj novoj predstavi ‘Tesla Anonimus’, nedavno premijerno izvedenoj u Dramskom kazalištu Gavella, o civilnom aktivizmu, kreativnom otporu, defetizmu u hrvatskom društvu i razlozima za optimizam.
Što je bio vaš unutarnji okidač da radite predstavu o Nikoli Tesli?
Iako postoji gomila tekstova o Tesli, bilo mi je zanimljivo ono što zapravo nigdje nisam pročitao, a to je pitanje je li on sam stopirao svoja najznačajnija istraživanja u trenutku izbijanja Drugoga svjetskog rata ili ih nisu financirali sponzori. Zanimala me ta granica na kojoj završava tzv. umjetnost znanosti, a počinje pritisak da se znanost iskoristi za profit ili sudjelovanje u ratu. Želio sam vidjeti dramu u toj dilemi znanstvenika da se bavi čistom znanošću ili da dopusti da mu je ukradu za druge ciljeve. U svojoj bih fantaziji volio da Tesla nije popustio tim pritiscima i da je na uspješan način izbjegao takva iskušenja.
Vili i Urša se bore na sve moguće načine, ali se pitam kakve je posljedice politika ostavila na njihov rad. Više bih volio vidjeti Uršinu dobru predstavu nego njezin govor u Skupštini. Jednako kao što se zna koliko je genijalan glumac Vili
Je li danas uopće moguća pozicija da se živi samo za svoju umjetničku ili znanstvenu viziju?
To je dobro pitanje. Preko Tesle me zapravo zanimalo postoje li neki ljudi koji nisu umreženi i koji su izvan područja signala, koji imaju zasebno mišljenje i nisu dio kolektivnih stavova. Kolektivno mišljenje ni za koga nije dobro, ni za Zagreb ni za čitav svijet. Ono nikada nije donijelo ništa dobroga. Svatko od nas trebao bi imati svoje, zasebno mišljenje, čak i o čaši vode, jer su kolektivni stavovi uvijek stvarali kolektivnu reakciju, pa su se problemi samo unedogled produbljivali i nikada se nisu rješavali.
Kako se kreativna vizija pojedinca danas može probiti kroz šumu kolektivnih stereotipa?
Teško. Gubitnička pozicija, u kojoj te društvo ne doživljava važnim kao nekakvog pjesnika ili umjetnika, u ovakvom mi se vremenu čini spasonosnom. Iz te pozicije možeš lakše sagledati sve što se događa. S druge strane, i ta pozicija civilnog aktivizma, pri čemu četiri i pol milijuna ljudi u Hrvatskoj glumi političare baveći se ljudskim pravima i svim mogućim reformama, i to u situaciji kada zapravo nemamo profesionalne političare, zapravo je amaterska. Već se dvadeset godina bavim pitanjem što uopće znači napredak: šezdeset koraka naprijed, pedeset nazad?!
Izbori su blasfemija
Koja bi bila mjera političnosti i društvenosti koju biste vi mogli ponuditi?
Na to pitanje nemam odgovor. Recimo, pitanje reforme školstva: kako da govorim o njoj kada sam studirao trideset i pet godina i nisam završio faks? Ono što sam naučio studirajući je da moje znanje ne dolazi samo iz škole nego i iz drugih izvora. Pitam se koliko značenje ima aktivistički otpor, koliko oduzima energije, a koliko puno više smisla ima kreativni otpor. Mislim da je npr. današnje pitanje homoseksualaca u državi trebalo biti riješeno prije stotinu godina; ako se to pitanje rješava danas, onda ja ne živim u tom svijetu. Za mene je to pitanje intimno riješeno zato što je stvar pristojnosti hoću li nekoga pitati je li homoseksualac ili nije – neka taj netko bude što god hoće. Ta silna količina društvenog i javnog morala čini mi se čudnom, kako to da smo svi odjednom postali toliko moralnima? Ne usuđujem se govoriti o moralu i ne bih svoje tajne govorio javno i ne bih o sebi govorio da sam genijalan zato što sam moralan…
Iseljavanje iz Hrvatske postoji, ali ne želim povjerovati da smo propala zemlja, čak i kada bismo bili u još goroj situaciji od sadašnje. To mi je važno, jer ne bih mogao živjeti s tolikom količinom depresije
Biste li podržali platformu Zagreb je naš, u kojoj djeluju vaši kolege glumci Urša Raukar, Vili Matula i drugi?
Razgovarao sam s Vilijem u trenutku dok se pitao je li uopće moguće ostvariti ono za što se oni zalažu. Sada su ušli u Skupštinu grada i sada su, u situaciji kada se sastavlja gradska vlada, u opasnosti da uđu u deal s nekim jačim od sebe i ja se zbog toga za njih bojim. Zašto to mislim? Zato što su, po meni, izbori kao takvi blasfemija koja rezultira neprincipijelnim koalicijama. Pada mi na pamet koalicija HDZ-a i SDP-a u Postirama na Braču ili recimo prošli premijer kojeg nismo vidjeli ni prije ni poslije. Izbori bi potpuno izgubili smisao kada se nitko na njima ne bi pojavio. Jesam za institucije koje moraju funkcionirati, ali u osnovi svake te institucije su neka pravila ponašanja, a ja sam svojim radom dokazao da sam protiv svake standardizacije mišljenja i djelovanja. Sebi odričem pravo da vama kažem što je za vas dobro ili što je dobro za nekog trećeg. I tko su uopće današnji političari? Stoje li iza ove Vlade korporacije i direktori firmi? Ili je politika ono što je Vlado Gotovac u njoj radio? I je li to što je on bio u politici bio zločin prema književnosti? Vili i Urša se bore na sve moguće načine, ali se pitam kakve je posljedice politika ostavila na njihov rad. Više bih volio vidjeti Uršinu dobru predstavu nego njezin govor u Skupštini. Pitanje je koliko ona može promijeniti stavove ljudi u tom tijelu. Jednako kao što se zna koliko je genijalan glumac Vili.
Koja je vaša vlastita mjera slobode?
Poštujem Vilijev i Uršin izbor, kao i pravo izbora svakoga drugoga, ali takvu slobodu tražim i za sebe. Neprestano mi se prigovara zbog konformizma, tipa ‘sjediš na trideset tri stolice’, ‘nisi mak’o prstom’, ‘šutio si’… i to nakon osam mojih drama u kojima se likovi vrlo jasno bave političkim pitanjima, pa mi se čini da sve to nema puno smisla. S druge strane, 85 posto filmskih redatelja u Hrvatskoj su muškarci i kada vidim redatelja koji se bori za ljudska prava i manjine, pomislim kako u svom sektoru ima kolegice koje su nezaposlene. Ili političarke koje su ideološki neprestano u sukobu, ali su na konferenciji za prava žena ujedinjene protiv muškaraca. Današnja demokracija u Hrvatskoj je takva da svi misle sve o svemu, a ja se to ne usuđujem. Više volim ljude koji postavljaju pitanja a ne nude odgovore. Volim ljude koji eksperimentiraju, kao što su to u mojoj predstavi videoautor Ivan Marušić Klif i Marko Petrić, glumac koji glumi Nikolu Teslu.
Predstava ‘Tesla Anonimus’ svojevrsna je nadrealistička priredba, nalik nekoj nemogućoj mješavini npr. ‘Gruntovčana’ i performansa Boba Wilsona…
Da, da, tako nešto sam i htio. Ta bura u mojoj glavi bila je već dulje prisutna. Ja ne gledam filmove i predstave i znam da mi je to mana, ali u matematičkoj progresiji ove civilizacije dosta sam hrabar da uletavam u čudne teme i ambiciozne projekte poput Tesle. Ako želite uspjeti po svaku cijenu, nećete se baviti takvom temom, nego ćete uzeti nešto sigurnije, nekakav dramski tekst sa solidnom konstrukcijom. Sličan pokušaj je i film ‘Dr. Strangelove’, i mi smo kao klinci željeli vidjeti smiješnu parodiju umjesto političke drame. Svi smo živjeli dramu u tim glupim devedesetima, ali ljepše je igrati se nečim drugim. Baš smo nedavno pričali o tome što bi se dogodilo da se Juga nije raspala. Bi li njezina nogometna reprezentacija bila najjača na svijetu, bi li dinar bio konvertibilan, bismo li imali svemirski program ili ne bismo… i zašto je kamen s Mjeseca prvo došao u Beograd, a ne u London?
Defetizam je poguban
Ljudi vas često doživljavaju kao osobu kod koje je prisutna, kako je netko kazao, ‘munjevita i istodobno ležerna i lijena struja svijesti’: radite li vi to namjerno?
Ne znam. Drago mi je da se radi o struji. Ja sam bubnjar i postoji nešto u aritmetici, brzini i kontrapunktu ritma. Je li najbrži gitarist i najbolji gitarist i je li takvo pitanje uopće bitno? Što se događa u promjeni ritma, to je ono što je meni važno. Promjena ritma je smisao svake priče, jer nakon izvjesnog vremena ja u istom ritmu ne mogu izdržati. Zato i mijenjam profesije, polje interesa mi je jako široko. Naslušao sam se prigovora tipa ‘Filipe, fokusiraj se’, ali gdje je fokus i zašto uopće fokus? Što to npr. uopće znači atonalna glazba? Moj prijatelj Srđan Dedić, koji se bavi muzikom, kaže da bi volio da se njegova glazba sluša na putu za Mars… kada tu muzika čujete jednom, mislite da je atonalna, ali ne i u četvrtom slušanju. Ne volim gledati filmove kojima znam kraj i iste takve predstave. Mi smo ‘Teslu Anonimusa’ prijavili HAVC-u, ali nismo prošli s obrazloženjem da je scenarij ‘previše eksperimentalan’. Treba se malo opustiti, onda je sve moguće…
Kako vaše radove – drame, filmove, muziku i predstave – razumiju obični ljudi?
Teško. Nemam nikakvu bol u sebi zbog te ‘neshvaćenosti’, ali zaista bi teško bilo da sam nezaposlen i na cesti. Radim u Gavelli i ta mi pozicija pruža kreativnu, političku i svaku drugu slobodu da se bavim takvim stvarima. Ono između čega obično mogu birati su sinkronizacije Garfielda, serije ‘Horvatovi’ i ‘Počivali u miru’, te Shakespeareovi, Čehovljevi ili Moliereovi komadi u matičnom kazalištu. Bojim se jedino da mi neki loš scenarij ne pomuti misli i reflekse, ali kao glumac u instituciji zaštićen sam kao divlja zvijer. Što se tiče neshvaćenosti, pitanje je što želiš: želiš li nekome nešto dokazati, normalno je da si neshvaćen. Ali ako takvim radom postavljaš pitanja, onda si na dobrom putu.
Vaša nova proza ‘Život je gluh’ nazvana je sms-romanom?
Smatram da je to moj vrlo uspješan roman u kojem sam se bavio rečenicom bez točke i to mi je bilo jako važno. Inspiracija je došla od Becketta kod kojeg nema klasične drame i napisao sam ga u dahu, u tri tjedna. Ne znam kakvo to ljudi imaju autonavođenje da napišu jedan roman godišnje. Rečenica da je to sms-roman je reklama koja prodaje knjigu, a ja zapravo ne znam je li to pripovijetka, novela ili roman… Volim kratke priče koje možeš čitati između dvije probe ili kakvog posla, a duge romane sam čitao jedino kada sam bio bolestan. Ne pišem zato da bih sam sebi bio nerazumljiv. Ta dramaturgija shvaćanja je prilično standardizirana i ne pokušavam to promijeniti, ali zašto ne bi moglo biti drugačije od npr. uobičajene doktrine filmova: u petnaestoj minuti dolazi prva napetost, pa iznenadni događaj u tridesetoj, pa preokret u šezdesetoj… Zašto se sve ne bi moglo dogoditi u tri minute ili zašto bi se uopće nešto moralo dogoditi?
Doživljavaju vas i kao urbani simbol ovoga grada: koliko se Zagreb promijenio u posljednjih 20 godina?
Mislim da se promijenio nabolje. Nedavno smo bili u Ljetnom kinu Tuškanac, gdje je prije bila prašuma i komarci, a sada je kino u koje dolaze ljudi… Volim za svoj grad reći da je najljepši na svijetu, i to bez obzira na sve. Postoji kompleks da ga ljudi napuštaju, ali su s druge strane kroz njega posljednjih godina prošle hiljade mladih, obrazovanih i miroljubivih ljudi sa Srednjeg istoka, oni koji nisu željeli sudjelovati u ratu i koji su krenuli prema boljem životu, koje nismo ni primijetili, a mogli smo neke od njih zadržati. A nismo. Zato smo dobili jednu nenormalnu količinu turista koji svake godine pitaju gdje je uspinjača i gdje je Muzej prekinutih veza… Totalni sam optimist u vezi ovoga grada, u njemu se stalno nešto događa, ali moramo biti otvoreni prema onima koji se ovuda muvaju i možda bi se u njemu naselili. Iseljavanje iz Hrvatske postoji, ali ne želim povjerovati da smo propala zemlja, čak i kada bismo bili u još goroj situaciji od sadašnje. To mi je važno, jer ne bih mogao živjeti s tolikom količinom depresije.
Ipak, čini se da je hrvatsko društvo depresivno, zamalo u patološkim razmjerima?
Živimo u zemlji u kojoj ništa ne funkcionira i kada opet započinjemo ni iz čega, ali to je na neki način izazovno. Možemo izmišljati: možemo na ho-ruk pokrenuti neki festival koji će, ako se održi, deseti put već biti ozbiljan. Ljudima zapravo ništa ne nedostaje, barem na ovim prostorima. Oni su frustrirani zato što su s Balkana, ali Balkan je najjači, to se zna posljednje tri hiljade godina. Imam prijatelje koji su otišli na Zapad pred rat i sada se vraćaju: ne više New York, ne London… Ovdje smo, pogotovo danas, još uvijek koliko-toliko sigurni. Krećem se u društvu entuzijasta i pozitivnih ljudi i to je jako bitno. Defetizam je poguban. Osjećate li se kao žrtva, jedino vas smijeh može lišiti tog osjećaja. Ironija i sarkazam su naročito ljekoviti i žao mi je što više nisam toliko ironičan kao što sam bio.
