Ne jednom, u povijesti naših kultura i umjetnosti dogodilo se da je recepcija pojedinih djela bila obrnuto proporcionalna od njihove stvarne estetske vrijednosti. Prostor namijenjen ovom napisu predstavljao bi šestinu ili sedminu onog spacija što bi bio nužan da se, taksativno ih navodeći, pobroje ama i najvažnija ostvarenja što su izmaknula zjenicama i trepavicama iz prvog reda pristojne, dostojne i na svaki način dolične pažnje, a koja bi onda iole odala obola i smjernoga poštovanja toj promaknutoj skupnoj našoj aksiologiji što nam se prosijala kroz prste i razasula u bezdan neprimijećenosti. Eksperiment za provedbu ovakvoga netom izloženoga aksioma mogao bi se provesti lako i brzo.
Ergo, egzemplifikacija je više no jednostavna, budući da je dovoljno relativno prosječno upućenom življu među nama – recimo, maturiranim gimnazijalcima ili susjednom naraštaju po starosti do njih – postaviti pitanje nalik ovome: jeste li ikad gledali filmove "H-8" i "Rondo"? Stariji među nama, da ne kažem zreliji, znat ćemo i za jedan i za drugi film, reći ćemo kako smo ih gledali, a razlika među nama zrcalit će se samo u načinu elaboriranja i nijansi sjećanja kojima ćemo pravdati i dokazivati to naše davno gledanje spomenutih filmova.
Puno je vremena prošlo, tako da smo u međuvremenu i spoznali stvarnu važnost i ukapirali realnu vrijednost ovih neporecivih djelâ naše kinematografije: pa makar ne bili spremni javno ili pred drugima svjedočiti ili govoriti o intimnim kognitivnim i društvenim kolektivnim dospijećima konkretnog filma, koje nas se, lako je moguće, ni stručno ni osobno ne tiču. Neki soj kompleksa, eventualno, na nama će u vidu prištića ili čirića izbiti tek kad bi se moralo probesjediti koju o nekom detalju ili fragmentu scene, reakciji glumca ili načinu kako redatelj trpa aktere na stog unutar zamišljenoga kadra... Ta je muka prispodobiva onoj tegobi kad se ima za ocjenu istumačiti nepročitani lektirni naslov što živi samo u labavom sjećanju na prepričavanje iz ustiju susjedne školske drugarice, jedine iz razreda koja je zadano štivo zdušno dokraja i pročitala. E, sve su ove riječi dosad bile uložene u ideju kao zalog nekoj višoj sili što neometano vrluda među nama, a koja ima kazati kako i u međusobnoj nam istosti, istosti po čojstvu i pravu na zrak, ipak, ima razlike između nas. Jedni su naoružani talentom, drugi su siromašni mogućnostima...
Glavni lik filma "H-8" je – drama. I to ne ona izvanjska, nego napetost pomalo latentna i puzajuća, gotovo prijeteća, koju ne vidiš, a osjećaš. Film je to koji ima puno elemenata hladne prepasti i iščekivanja, kakve je u medij sedme umjetnosti inaugurirao Hitchcock
A da postoje, ili su prebivali među nama, ljudi i naoružani talentom i oni koji nisu bili siromašni mogućnostima, dokazao nam je kongenijalni demijurg Zvonimir Berković. Samo kao podsjetnik redovitim konzumentima ovoga kulturološkog džepa iz pera moje oholosti, reći mi je da je imenovani zaslužnik bio rođen u Beogradu 21. ožujka 1928., te da je, zadržavši urođenu proljetnu svježinu, cijelo svoje profesionalno bivstvovanje na ovome svijetu proveo na hrvatskoj javnoj sceni, ostavivši iza sebe enormno puno svega dobroga. Čak je objavio i knjigu vrlo lucidnih i razborito promišljenih glazbenih ogleda i osvrta: "O glazbi" (2013.). Smrt je Berkovića dohvatila u Zagrebu, 9. lipnja 2009. pa, evo, baš ponukan tom faktografskom činjeničnošću pletem mu ovo eulogijsko slovo u spomen na 15. jubilej njegovog odlaska.
Istinski gospodin i intelektualac, Zvonimir Berković neobično je ćutio dramaturgiju. Stvorio je onu svoju čudesnu filmsku trilogiju s koncentriranim nabojem napetosti, očekivanosti i straha. Straha od kojega se čovjek ne boji, ali pred kojim drhti jer mu ne zna silu kojom će na nj navaliti. Tako izvedeno vrlo rafinirano stupnjevanje dramaturške gradacije malo je koji demijurg u nas znao kvalitetno osmisliti i postići. Berković je pak tome posve delikatno pristupio, svim izazovima doskočio i decentno sve zajedno uvezao u logičnu i koherentnu cjelinu. Naravno, riječ je o filmovima "H-8" (1958.), "Rondo" (1966.) i "Putovanje na mjesto nesreće" (1971.), za koje je napisao scenarije, a potonja dva i režirao.
Film "H-8" nastao je zapravo slučajno, na temelju avaza iz crne kronike, kad je novinski reporter izvijestio kako je jedno vozilo na autocesti nedaleko od Zagreba nesmotreno pretječući autobus, ulaskom u škare, izazvalo izravan sudar tog busa i kamiona što je nailazio iz suprotnog pravca. A i friški laureat na Filmskom festivalu u Cannesu Nebojša Slijepčević dobio je Zlatnu palmu za film "Čovjek koji nije mogao šutjeti", film što je stvoren gotovo akcidentalno: inspiriran tekstom Borisa Dežulovića objavljenim također u novinama i po stvarnom događaju.
Iako se događa na cesti, film "H-8" komorni je film. Smješten pretežito u kabinu jednoga kamiona i prostor autobusa, čini se kao da je učinjen u krletki i kavezu... Kafana neće pretjerano poremetiti reduciranost prostora igre i prispodobivost intimiziranosti kazališne pozornice, već će ovaj filmski ostvaraj svojom disonantnom akordnošću i vrućom temperaturom svakako podsjećati na škuri i pastozni film noir. Dakako, kabinetska komornost autobusne ljušture nadahnula je i Tanhoferove sljedbenike po zanatu, premda ne nužno i nastavljače po poetici. U prvom redu predmnijevam na one jezivo tragične scene iz autobusa u "Okupaciji u 26 slika" (1978.) Lordana Zafranovića, pa domalo potom i one urnebesno komične u artizanskoj "pohvali autobusu" "Ko to tamo peva" (1980.) Slobodana Šijana te najposlije one crnohumorno tragikomične u "Turneji" (2008.) Gorana Markovića.
Iako je puno likova u ovom filmu, različitih po dobi i karakteru, zanimanju i statusu, glavni lik ovog remek-djela je – drama. I to ne ona izvanjska drama, prisutna, koja snajperski gađa precizno u glavu ili vrat promatrača, nego ona napetost pomalo latentna i puzajuća, gotovo prijeteća, koju ne vidiš, a osjećaš i, što je najdojmljivije, za koju ne znaš u kojem će trenutku eksplodirati, kao u hororu. Da, "H-8" ima puno elemenata hladne prepasti i iščekivanja što izazivaju ježure i tremor; onakva prožimanja i duh, kakve je u medij sedme umjetnosti inaugurirao svevremeni čudotvorac Alfred Hitchcock ("Psiho", "Ptice"...). Kako je i slavni Britanac na vrijeme primijetio, svaki segment filma mora biti razrađen do u tančine, za što je vrlo zaslužna i glazba. Berković-Tanhoferovom kapolavoru umnogome je pomogla i muzika iz partiture Dragutina Savina, kompozitora i dirigenta, koji se u svojoj karijeri potvrdio u svim glazbenim izrazima. Glazba za "H-8" svijet je za sebe, zvukovni misterij koji efektno opisuje raspon emocije od kočnice kamiona do stanja unesrećenih unutar autobusa. O igri s brojevima sjedišta u busu, izmjeni putnika na njima, drugi put ćemo...
Film "Rondo" također je bio usko vezan uz glazbu: glazbeni oblik ronda poslužio mu je i za zvučnu kulisu i za kompoziciju djela, u kojoj dominira muzika W. A. Mozarta. Ovdje je Berković komornost još više reducirao, gotovo na jednu prostoriju, u kojoj dvojica aktera igraju šah, a treća protagonistica, supruga jednoga od njih, postaje i krikom i karikom u ljubavnom trokutu. Fantastične su kreacije Steve Žigona, Relje Bašića i Milene Dravić i sjajno su psihološki posloženi svaka opruga i zupčanik u mehanizmu ovog sata od filma.
Pola decenije kasnije nastaje "Putovanje na mjesto nesreće", opet nešto sasvim drugačije od onoga što nameće trendovsko pomodarstvo. Visoko estetizirani film, u kojem prevladava astralni glas Rade Šerbedžije, koji, dok (u pozadini) nujnim šapatom deklamira poetske naracije scenarija, stvara dojam kao da je nekim mirakulom dospio iz kakve antičke drame. I kao živ glumac Rade je ovdje fantastičan, dok famoznost filmskoga dueta s njim virtuozno nadograđuje neprežaljena diva glumstva Ana Karić... A Alfi Kabiljo debitirao je kao skladatelj dugometražnog filma, davši nam čuti ono što danas osjećamo na spomen njegovog imena.
Nije nikakvo čudo što su i "H-8" i "Rondo" u svim kategorijama pobrali sve najviše nagrade u nas, počam od Zlatnih arena u Puli. Štoviše, najpozvaniji poznavatelji filmske umjetnosti ovoga prostora oba filma smještaju u najuže antologijske izbore što ih je i Hrvat i Jugoslaven ikada snimio... Ovoj nacionalnoj uljudbi zadatak je ime Zvonimira Berkovića dovesti do u prisoj prvog reda pozornosti na kulturnoj pozornici, ako nam je iole stalo do naše baštine, i da, do najviših vrhova umjetnosti što ih je dosegao naš čovjek.
