Uvodne retke moglo bi se bez problema ispuniti razgranatom i sadržajnom biografijom naše sugovornice, sakupljenom u preko 20 godina posvećenog aktivističkog i istraživačkog rada. No biografije nerijetko ograničavaju mogućnosti kretanja, što Emina Bužinkić u svom aktivističkom i istraživačkom radu propituje, kako u direktnom radu s izbjeglicama, tako i u preokretanju načina na koje se promišlja podršku, mir, rat i nasilje. Emina je počela svoj angažman u Centru za mirovne studije i Documenti, a nastavila kroz Transbalkansku solidarnost, podršku izbjeglicama u Sisku i Zagrebu, kao i suradnju s Institutom za etnologiju i folkloristiku. Doktorirala je 2022. na Sveučilištu u Minnesoti na temi socijalne distance prema djeci izbjeglicama u obrazovanju, a danas je zaposlena u Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu. U okrilju Botaničkog vrta i, koji dan kasnije, u familijarnosti utabanih sljemenskih staza, vodi nas u okrutnost šuma i svakodnevnice kojom su se izbjeglice primorane kretati. Vratila se tih dana iz Sarajeva, gdje se kronologije svakim korakom raspadaju, u interakcijama i međusobnoj podršci ljudi koji su tih 1990-ih bili prisiljeni napustiti svoje kuće i onih koji se i 2023. bore za goli život na nasiljem užarenim granicama balkanskih država i Europske unije te u kampovima koji podsjećaju na koncentracijske logore.
Kako se Sarajevo i Srebrenica grade u vašem sjećanju? I kako su se te mape mijenjale tokom godina, posebno s novim oblicima nasilja na Balkanu?
U Sarajevu sam neki dan posjetila izložbu Tarika Samaraha o Srebrenici. U Srebrenicu sam otišla prvi put u ljeto 2015., samo par mjeseci prije nego što će drastično porasti potreba za podrškom izbjeglicama na balkanskoj ruti. Do tada sam prošla Buchenwald, Jasenovac, Slanu, polja smrti u Phnom Penhu, mjesta masakra u Južnoafričkoj Republici i godinama radila s izbjeglicama i civilnim žrtvama rata, dokumentirajući masovna silovanja i ubojstva. Te 2015. tamo me odveo studijski posjet grupe Mandelini dijalozi koja je okupila 30-ak aktivista s osam postkonfliktnih i postgenocidnih područja.
Promatrajući izložbu u toj velikoj hali, navirala su mi sjećanja iz rata i rada na Regionalnoj komisiji za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju bivše SFRJ (REKOM). Odlazila sam na sva ta saslušanja. Na jednom prištinskom bio je dječak kojem je otac nestao. Nikako nisu mogli pronaći njegove kosti. Nakon puno godina, gledao je podnevne vijesti. U njihovu središtu bila je tek pronađena snimka na kojoj Škorpioni ubijaju. Sjedio je ispred televizora i prepoznao oca kako stoji ispred te puške. I samo je izustio: "Mama, evo tate." I kako je mama ušla u prostoriju, pred taj televizor, tako je ta puška okinula. I čovjek je pao mrtav. Oni su vidjeli njegovo ubojstvo. On je bio dijete kad je svjedočio. U Sarajevo odlazim od 2003. A na zadnjem putovanju sam s novinarkom Nidžarom Ahmetašević skrenula i u Blažuj i Ušivak, izbjegličke kampove bogu iza nogu gdje u groznim i neljudskim uvjetima prebivaju izbjeglice.
I policajci pucaju po šavovima
Što ste vidjele tamo? Što se događa u Blažuju?
Blažuj je nekada bio kasarna, još jedan dio vojne infrastrukture prenamijenjen u izbjeglički kamp. Krenule smo odnijeti jednom dječaku čistu robu. Da bi uopće stigle do tamo, trebale smo ići autoputom, pa skrenuti s njega, provući se kroz neki tijesni podvožnjak, uspeti se po makadamu iza nekih tvornica, vratiti se na autoput, skrenuti i opet se uspinjati uz makadam dok nismo izbile na prugu, uz koju se kretalo 50-ak mladih muškaraca s ruksacima. To nije stara pruga, njome prolaze svako toliko vlakovi, izlažući ih opasnosti na tom putu. Nastavile smo se penjati autom dok nismo stigle do kampa na kojem je istaknut znak IOM-a, UN-ove organizacije za migracije. Šačica je policajaca i na tisuće ljudi koji tamo traže sklonište. IOM-ov kamp moguće je opisati kao koncentracijski logor. Ne vidi se dobro s ulaza. Netko bi mogao pomisliti da se radi o prostoru za prijem i jednoj zgradi za smještaj, ali ne. To nije jedna kasarna, to je ogroman kompleks. Blažuj je kamp za odrasle, a djecu bez pratnje i obitelji većinom se upućuje u Ušivak, tako prestrašene i izmorene.
Boravak u kampu u ranom djetinjstvu ostavio je trag na mene kao što je i na mlade izbjeglice iz jugoistočne Azije i sjeverne Afrike s kojima sam počela surađivati prije par godina
Dječaka kojem smo donijele odjeću, čekale smo oko pola sata da stigne do ulaza u kamp. Za to vrijeme saznale smo iz razgovora s policajcima da i oni pucaju po šavovima. Vidiš po njihovim izrazima lica koliko je i njima teško biti tamo. U tim skučenim i nehumanim uvjetima, u kojima je nasilje normalizirano, kažu, u velikim razmjerima raste i seksualno nasilje. I onda me taj komentar opet vratio na izložbu u Srebrenici. Žena u potrganoj haljini, sva umazana krvlju, šuti, puši cigaretu i gleda u prazno. Dva je vojnika bosanske armije pokušavaju pitati što se dogodilo. A ona ne može, ne trebaš ništa znati o tome, sve vidiš na fotografiji. Radila sam i sa ženama i s muškarcima koji su silovani u ratovima 1990-ih, to je najizopačeniji oblik nasilja koji je moguće nanijeti drugom ljudskom biću.
Kako je krenuo vaš rad u Centru za mirovne studije i Documenti? Kako ste se uopće krenuli baviti temama izbjeglištva i rata u svom aktivističkom i istraživačkom radu?
Mislim da su teme rata i izbjeglištva oduvijek bile u meni jer su dio i moga sjećanja. Odrasla sam u Sisku, a sjećanja na rat prožeta su izbjeglištvom u Zagrebu i Ljubljani. Kada sam imala nekih 13 godina, krenula sam glumiti u sisačkom gradskom kazalištu. Predstave su progovarale o tim temama, posebno posljednja, "Lakoća platna", u kojoj sam sa 16 godina igrala ženu koja je silovana, a koja je u rat ušla kao djevojčica mojih godina. Kontekst u kojem sam odrastala i koji sam sebi pokušavala razjasniti potakao me da se angažiram u CMS-u i Documenti. Taj rad me snažno obilježio. Osjećala sam da činim nešto najvažnije u svom životu, radeći s izbjeglicama i civilnim žrtvama rata i proširujući značenja solidarnosti i otpora državnom i strukturnom nasilju.
U doktoratu koristite metodu kolektivnog pisanja sjećanja, koja omogućava kolektivni rad rekonstrukcije nasilja migracijskih režima i njegovo razgrađivanje kroz razumijevanje toga što se događa i istraživanje mogućih modela organiziranja. Kako se vaše iskustvo izbjeglištva 1990-ih sreće s iskustvima izbjeglica s kojima radite?
Nisam bila u službenom izbjeglištvu, ali zbog rata dugo nisam živjela u svom domu. U Zagrebu sam bila sa sestrom, djedom i majkom. Djed je bio dosta aktivan u Islamskoj zajednici, u merhametu, gdje je radio s izbjeglicama iz Bosne. U jednom je trenu živio u zagrebačkoj džamiji, a i mi smo jedno vrijeme tamo potražile sklonište, moja sestra i ja. Tata nam je bio na fronti, a mama je imala radnu obavezu u bolnici. Bile smo u podrumu većinu vremena, a kada bi situacija postala gadna u Sisku, vozili bi nas u Zagreb ili u Ljubljanu kod mamine obitelji. Kako su ljubljanske vlasti prijetile deportacijom neregistriranih izbjeglica, provele smo neko vrijeme i u izbjegličkom kampu. To je kamp koji danas ima istu funkciju kao i 1990-ih, iako više nema drvenih baraka i madraca na podovima. Boravak u kampu u ranom djetinjstvu ostavio je trag na mene kao i na mlade izbjeglice iz jugoistočne Azije i sjeverne Afrike s kojima sam počela surađivati prije par godina. S njima sam prakticirala kolektivno pisanje sjećanja, gdje su se pojedinačne priče o sjećanjima na život u izbjegličkim kampovima prožimale jedna s drugom te upućivale na moguće spone i solidarnosti koje možemo i trebamo graditi. Na tom tragu smo skupa iznijeli i nekoliko akcija, od kojih su najvažnije pridruživanje prosvjedima Black Lives Matter u junu 2020., prosvjedima protiv sankcija u Iranu u martu 2021. i Akciji čitanja za Palestinu u maju 2021.
(Foto: Davor Konjikušić)
Ograda unosi nemir
Istraživači nerijetko zaziru od uspostavljanja spona među 1990-ima i politikama nacionalnih država danas, bojeći se preslikavanja jednih događaja na druge. Kako ste tome pristupili?
Mislim da je današnja politika nacionalnih država prema izbjeglicama neka vrsta kontinuiteta onoga što smo iskusili 1990-ih. Kada govorim o kontinuitetu, govorim o 1990-ima kao o samo jednom historijskom presjeku. U knjizi "The Racial Contract" (Rasni ugovor) Charlesa Millsa vidi se da su etničke hijerarhije, pri čemu je etnicitet korišten često kao sinonim za rasu, stvorene već u ranim uspostavama liberalnih država. Mills piše kako je već tada bilo jasno tko je nedovoljno bijel, kome će biti otvoren pristup ekonomskim i društvenim resursima, a kome ne, da su Židovi, Mediteranci i Turci ti koji su nedovoljno pripadali bijelom europskom identitetu. Njegova elaboracija ukazuje kako su te rane rasne odnosno etničke formacije poslužile kao osnova za nove oblike nasilja, prema migrantima i tamnoputim osobama iz drugih krajeva svijeta. Mi na ovim prostorima živimo taj imaginarij Turaka kao divljaka, vezan uz osmanlijske ratove, iz čega izranja povijesno i odbojnost prema islamskoj religiji, a onda i prema divljaštvu koje se veže uz okupaciju. Ta se predodžba prenosila generacijski, sve do 1990-ih i genocidne 1995., kada Ratko Mladić traži pobijanje svih Turaka, misleći na muslimane.
Treba sagledati kako se povijesni kontinuiteti koriste i preoblikuju u političke svrhe poput jačanja militarizacijsko-industrijskog kompleksa i njegovog upravljanja izvanrednim stanjima, ratovima, elementarnim nepogodama, pa i pandemijom. Isto tako, valja pratiti kako se naš odnos prema muslimanima, gdje je ključni moment genocid u Srebrenici, mijenja i uvezuje s globalnim projektom islamofobije. Ta dva aspekta islamofobije, lokalno i globalno uvjetovana, neminovno se prelijevaju jedan u drugi kreirajući nove oblike animoziteta, nasilja i progona.
Na ovim prostorima živimo imaginarij Turaka kao divljaka, vezan uz osmanlijske ratove, iz čega izranja i odbojnost prema islamskoj religiji. Ta se predodžba prenosila generacijski
Sudjelujete i u dokumentiranju stradanja na granicama kako bi se olakšalo traganje za nestalima i objelodanila uloga balkanskih država i EU-a u smrtima izbjeglica. Kako to bilježenje izgleda?
Bila sam prije koji tjedan s istraživačicama Marijanom Hameršak i Christinom del Biaggio te novinarima Barbarom Matejčić i Jaredom Goyettom, čiji rad poznajemo po praćenju prosvjeda Black Lives Matter u Minneapolisu, na putovanju duž slovensko-hrvatske granice, gdje smo obišle groblja migranata koji su se utopili u Kupi ili poginuli na druge načine. Htjele smo vidjeti jesu li tijela identificirana, započele repatrijacije, odnosno povratci u zemlje porijekla, obiteljima, ima li novih tijela koja su ukopana i kakve su prakse ukopavanja, komemoriranja i brige o stradalima. Prošli smo granice Harmica-Rigonce, Bregana-Obrežje i veći dio granice oko Karlovca, od Novigrada prema Črnomlju. Zastali smo u selu Vukovići, gdje smo pratili ogradu koju je slovenska vlada postavila još 2015. godine. Hodali smo kilometrima, sve do kraja postavljene ograde, i posjetili par mjesta gdje su pronađena tijela koje je rijeka izbacila van. Dok smo hodali uz Kupu i dvorišta lokalnih stanovnika, pronašli smo zimske jakne i torbe s dokumentima koje su ondje ostavili ljudi u pokretu.
Kakav je odnos lokalnog stanovništva prema mjestima stradanja i ljudima u pokretu?
Razgovarali smo s lokalnim lovcem i jednom ženom koja je čula da smo u selu, pa nas je došla pozdraviti, koja se sjeća da su još 1990-ih migranti prolazili onuda i koja je govorila o odjeći i hrani koju su sakupljali u selu da bi zbrinuli promrzle i pokisle ljude. Ona bi voljela da su neki od njih mogli ostati, da hrvatska i slovenska vlada imaju drugačije politike. U njihovu selu ima svega 30-ak kuća i to je uglavnom starije stanovništvo. Mnogi bi bili sretni da imaju uz sebe i mlađe osobe koje bi s njima mogle razvijati tu sredinu. Istodobno, ta ograda u selima na hrvatsko-slovenskoj granici jedan je arbitrarni, nasilni mehanizam s posljedicama i po okoliš i okolinu u kojoj je podignuta. Ne samo da je onemogućila životinjama da se napajaju na rijeci, nego je i otkinula jednu vrstu suradnje i bliskosti ljudi sa slovenske i hrvatske strane granice. Žena s kojom smo razgovarali kaže da ih Kupa nikada nije razdvajala. Ograda unosi nemir tako što se preprečuje na putu ljudima koji su u potrazi za bazičnom sigurnošću i odcjepljuje jedne od drugih ljude koji su tradicionalno nastanjivali to područje, ovaj put po starim etničkim granicama.
(Foto: Davor Konjikušić)
Prostori izgradnje solidarnosti
Trenutno se razvija ideja tribunala za migracijsku pravdu. Kako je osmišljen i kako se nadovezuje na rad REKOM-a?
Iako postoje dvije presude kojima je Republika Hrvatska pozvana na odgovornost pred Europskim sudom za ljudska prava za nasilje prema izbjeglicama, za smrt šestogodišnje Madine Hussiny i za torturu, detenciju i deportaciju Abdejalila Daraiboua, na temelju njih se ništa ne poduzima. S obzirom na nedostižnost pravde putem institucija, zadnjih se nekoliko godina vode razgovori i gradi ideja inicijative za Transbalkanski tribunal za pravdu. Tribunal bi se koncentrirao na nepravde koje se događaju ljudima u balkanskom koridoru, prije njegova uspostavljanja, za vrijeme i poslije, od rasnoga profiliranja preko pushbackova do odbijanja azila.
Ograda u selima na hrvatsko-slovenskoj granici je arbitrarni, nasilni mehanizam. Ne samo da je onemogućila životinjama da se napajaju na rijeci, nego je otkinula i jednu vrstu suradnje i bliskosti ljudi koji tamo žive
Tribunal neminovno otvara i kontekst 1990-ih, jer nas zanima kako se današnja struktura nacionalnih država podizala i uspostavljala rasne, etničke i rodne hijerarhije. Ovaj tribunal nije isto što i REKOM, no iz njegova iskustva uči. REKOM je zamišljen više kao komisija fokusirana na istraživanje ratnih zločina i dokumentiranje ljudskih gubitaka. Ono što preuzimamo iz rada REKOM-a, što je REKOM naučio iz rada Komisije za istinu i pomirenje u Južnoafričkoj Republici, metodologija je javnoga svjedočenja. Cilj tribunala otvaranje je prostora za epistemičku pravdu, za mogućnost govora onih koji su utišani, osude migracijskoga režima i izgradnje solidarnosti, temeljene na feminističkim principima i slobodi kretanja.
Kako feminizam brusi alate za rad na organiziranju protiv nasilja nacionalnih država?
Nakon REKOM-a, uspostavljen je i Ženski sud u Sarajevu 2015., inspiriran iskustvima ženskih sudova na postkonfliktnim područjima. Ženski sudovi jedan su od glavnih oslonaca učenja za nas koji radimo na promišljanju i uspostavi narodnog tribunala danas. Mi ne razmišljamo o tribunalu kao replikativnom modelu s optužnicama, sucima i presudama, već okupljamo preživjele svjedoke, svjedoke vremena i plenum u kojem se odvijaju slušanje i podrška. U tom plenumu dogovara se kolektivna politička akcija i dalji smjer djelovanja.
Liberalna država nalaže čitkost koja se stječe kroz identitete, zahtijevajući od ljudi da ulaze u pregovore s njom da bi im omogućila neki milimetar slobode, to što zovemo ljudskim pravima. Koliko paradigma ljudskih prava zateže mogućnosti emancipatornog organiziranja?
Univerzalnost paradigme ljudskih prava imperijalna je u svojoj biti i replicira se kroz industrije zaštite ljudskih prava, izgradnje mira i humanitarizam koji produbljuju odnose moći. Moj rad se sada uglavnom oblikuje u mikrolokaciji koja se izmiče iz humanitarnog registra i ulazi u registar kolaborativnog političkog djelovanja. Rad s izbjeglicama nije pitanje pomaganja. To nije humanitarni projekt, već politički. To je jedna strana priče; druga je ona identitarna. Diskurs ljudskih prava koji proizlazi iz liberalne paradigme nalaže da svatko kaže tko je, što je i iz koje priče dolazi. Mene ne zanima identitarna borba na koju se nacionalne države jednostavno zahvate, nego nešto puno šire – borba za ljudsko dostojanstvo i slobodu za sve, borba protiv migracijskih i graničnih režima, kapitalizma, imperijalizma, rasizma kao uvezanih sustava represije. Borba za ljudsko dostojanstvo te oslobođenje iz eksploatacije i opresije svih vrsta traži od nas kreativnu imaginaciju i neodustajanje, unatoč sporosti promjene. Drugu opciju nemamo.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
