Cijela libanonska vlada podnijela je ostavku ovog ponedjeljka, ni tjedan dana nakon što je Bejrut poharala dvostruka eksplozija koja je ubila više od 165 ljudi, ranila preko 6000 osoba, a njih oko 3000 ostalo je bez domova. Eksploziju je, kako se čini, uzrokovala velika količina amonijevog nitrata koja je bila uskladištena u bejrutskoj luci bez ikakvih sigurnosnih mjera i pod još uvijek nejasnim okolnostima. Posljednji izvještaji govore da su libanonski sigurnosni službenici još prošlog mjeseca upozorili predsjednika Michela Aouna te premijera Hasana Diaba da bi 2750 tona amonijevog nitrata moglo uništiti grad. Ovu malu bliskoistočnu zemlju, u kojoj živi nešto više od šest milijuna stanovnika, među kojima milijun i pol sirijskih izbjeglica te oko pola milijuna Palestinaca, mjesecima prije eksplozije potresali su masovno nezadovoljstvo stanovništva i prosvjedi prekinuti uslijed pandemije. Jedan po jedan ministri su davali ostavke dok konačno cijela tehnokratska vlada formirana u siječnju 2020. godine, uključujući i premijera Hasana Diaba, nije podnijela ostavku.
Već otprije zarobljena u konfesionalni politički sustav, nagrižena korupcijom i preopterećena izbjeglicama iz Sirije, uz već postojeće formalne kampove Palestinaca, gdje su razlike među bogatima i siromašnima izrazito vidljive, posebno u sada pogođenom Bejrutu, zemlja puca po šavovima. Zalihe pšeničnog brašna u Libanonu trenutno pokrivaju potrebe za šest tjedana, kako su objavili Ujedinjeni narodi, pa je Svjetski program za hranu najavio da će poslati veliku količinu hrane kako bi se spriječila katastrofa. Pomoć šalje i Svjetska zdravstvena organizacija. Uključile su se i druge zemlje, prije svega Francuska, čiji je Libanon bivša kolonija, a njen predsjednik Emmanuel Macron već je posjetio Bejrut, kojem se nekad kolonijalno tepalo kao Parizu Bliskog istoka. No bez dodatne financijske pomoći, ne uključujući novac za saniranje posljedica eksplozije, Libanon teško da će ponovo stati na noge. Zazivanje pomoći bogate dijaspore ili zaljevskih zemalja više ne funkcionira.
Uz to, komplicirani zadani politički sustav kao i cjelokupni politički kontekst za koji mnogi vjeruju da pogoduje ustaljenim koruptivnim praksama teško da će se promijeniti. Kako piše The Guardian, u posljednja tri desetljeća postratnog razdoblja oligarsi su stvorili bogatstvo između dvjestotinjak najutjecajnijih obitelji. Kako stvari u zemlji funkcioniraju, dobro ilustrira novo opsežno istraživanje međunarodnog novinarskog konzorcija, koji je otkrio da su posljednjih godina offshore tvrtke u vlasništvu Riada Salamea, guvernera tamošnje centralne banke, potajno investirale skoro 100 milijuna dolara u inozemstvo, dok je on sam poticao druge da investiraju u ekonomski devastiran Libanon.
Pitanje je kako popraviti takav politički sustav, u njega konstruktivno uključiti političke snage poput Hezbolaha te državu učiniti samodostatnom. Ako sada, nakon katastrofe koja je zemlju dovela do ruba, ne dođe do korjenite promjene, smatraju analitičari, teško da će ikad kasnije.
