Kada se Milan Škorić rodio u Beogradu bila je 1983. godina i njegovi roditelji, inače porijeklom iz Hrvatske, nisu marili što je njihov sin pogreškom matičara upisan u državljanstvo druge socijalističke republike, u ovom slučaju Srbije. Iako je prema tada važećem Zakonu o državljanstvu on morao imati isti državljanski status kao i roditelji, u ono vrijeme ova administrativna pogreška nije bila sporna zbog jedinstva SFRJ. Nakon raspada zajedničke države i završetka rata, Milan Škorić je s majkom i sestrom 2000. godine zatražio hrvatske papire. Domovnicu su dobile njih dvije, dok je njegov zahtjev u hrvatskom konzulatu odbijen zato što mu je u matičnoj knjizi rođenih upisano srpsko državljanstvo. Procjenjuje se da ovakvih slučajeva, nastalih zbog krivog upisa hrvatskih državljana rođenih u Srbiji, ima oko pet hiljada.

Na sudbine nepriznatih državljana Hrvatske mogao bi utjecati izmijenjeni i dopunjeni Zakon o hrvatskom državljanstvu koji je na snagu stupio 1. januara ove godine. Za Srbe iz Hrvatske ključan je amandman iniciran preko Hrvatskog pravnog centra, koji je Saboru uputio zakonodavnu inicijativu, a na koncu je prihvaćen kao članak 30.a stavak 2. Ovaj amandman Sabor je prihvatio u sljedećem obliku: ‘Hrvatskim državljaninom smatra se i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.’

Pored ovog amandmana, cilj ove inicijative bio je prekinuti diskriminaciju hrvatskih iseljenika koji su se iselili u druge države bivše SFRJ. Prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu, iseljenici su samo oni koji su se odselili van prostora Jugoslavije, primjerice u Latinsku Ameriku. Taj amandman nije prošao, ali je umjesto toga prihvaćen amandman na članak 5. koji je omogućio da građani kojima je jedan roditelj hrvatski državljanin steknu državljanstvo i nakon 18., a i nakon 21. godine. Podršku Vlade u ovom poduhvatu osigurali su SDSS i zastupnik Boris Milošević.

- Nama se direktno obratilo nekoliko desetaka građana sa svojim ličnim primjerima u kojima su ukazivali na nelogičnost da su im oba roditelja u vrijeme rođenja bili državljani SR Hrvatske, a da su oni sami odbijeni u svom zahtjevu za hrvatsko državljanstvo. To im je stvaralo razne praktične probleme jer su u Hrvatskoj tretirani kao stranci. Morali su regulirati boravak, imali su komplikacije u pogledu imovinskih prava, a za rad su im trebale radne dozvole - kazao je Milošević.

Članak 5. važan je za sve one koji su djecu propustili prijaviti u evidenciju hrvatskog državljanstva, jer mnogi nisu vodili računa o tome da se s navršenih 18 godina gubila mogućnost sticanja državljanstva.

Aleksandar Maršavelski, stručnjak za kazneno pravo koji je područje interesovanja proširio i na pravo državljanstva, kaže da nije samo nebriga razlog tome što se neki nisu upisivali u državljanstvo, već i vrijeme kada su rođeni.

- Ako je netko rođen 1989., on je mogao izvršiti upis dosta godina nakon rata kada su se odnosi normalizirali, npr. 2004. ili 2005. Problem je ako je netko rođen primjerice 1977.: neki su navršili 18 dok je rat još trajao, kada vjerojatno nisu ni razmišljali da upisuju državljanstvo druge republike zbog ratnog stanja - objašnjava Maršavelski, inače pravni zastupnik Milana Škorića koji je njegov slučaj poslao na Ustavni sud.

No taj je sud odbacio ustavnu tužbu, navodeći da je upis Škorića kao srpskog državljanina bio validan. Maršavelski kao problem vidi ustaljenu nezakonitu, diskriminatornu praksu koju su slijedili hrvatski sudovi te se nada da će ove izmjene u zakonu biti primijenjene.

Postoje i obrnuti slučajevi, kada su ljudi pogrešno bili upisivani u hrvatsko državljanstvo. Primjerice, roditelji su bili državljani BiH, a dijete im se rodilo u Zagrebu. Takvim pojedincima se u brojnim slučajevima naknadno poništavalo hrvatsko državljanstvo, a radilo se isključivo o osobama koje nisu Hrvati.

- Ta praksa je bila nezakonita i kršila su se njihova ljudska prava, jer je dovodila do apatridije koju zabranjuje i Konvencija o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva, a koju je Hrvatska ratificirala. Osim toga, bili su u problemima s reguliranjem zakonitog boravka u Hrvatskoj, sve dok 2015. zakon nije promijenjen na inicijativu zastupnika Veljka Kajtazija jer se to ticalo i Roma, a čime im je konačno ozakonjeno državljanstvo - govori Maršavelski.

Bez obzira na povoljnosti novog zakona, i Maršavelski i Milošević pronalaze u njemu nedostatke. Prvi nedostatak tiče se vremenskog okvira od dvije godine u kojem se mora podnijeti zahtjev za državljanstvo.

- Po mom mišljenju, taj rok je neprimjereno kratak. Radi se o ljudima koji su rođeni kao hrvatski državljani, a ako im se sada ograničava rok za upis, to faktički znači da im se nakon dvije godine oduzima pravo koje imaju od rođenja - ističe Maršavelski i dodaje da rok možda ne bi bio prekratak da ti postupci ne traju predugo.

Dodaje da je procedura preko konzulata znala trajati i preko godinu dana, kao u slučaju Milana Škorića. Osim toga, konzulati često traže dodatnu dokumentaciju koju zakon ne spominje, kao što su potvrde o nekažnjavanju, potvrde da se protiv njih ne vodi kazneni postupak, domovnice roditelja pored već pribavljenih potvrda o njihovom državljanstvu, prijave rođenja pored izvoda iz matice rođenih, apostille ovjera dokumentacije… Uz sve to, podsjeća Maršavelski, u hrvatskom konzulatu u Beogradu, koji je najopterećeniji, uvijek su dugi redovi, a njihovo radno vrijeme sa strankama je prekratko.

Tko nema privremeni ili trajni boravak u Hrvatskoj, samo preko konzulata može podnijeti zahtjev za državljanstvom. Preporuka je da svi koji mogu ostvariti boravak u Hrvatskoj to i učine jer je bolje podnijeti zahtjev u MUP-u u Hrvatskoj – ta je procedura brža i jeftinija. Odobreni boravak mora biti u trajanju duljem od 90 dana jer kratkotrajni turistički boravak nije dovoljan.

Sasvim očekivano, pravni odjel Srpskog narodnog vijeća zadnjih mjeseci prima nekoliko upita dnevno o primjeni ovog zakona. Pravnica Milena Čalić-Jelić kaže da su najzainteresiraniji mladi ljudi, ali postoje predmeti i onih starijih koje uz Hrvatsku vežu odrastanje i školovanje.

- U svakodnevnom kontaktu s osobama zainteresiranima za hrvatsko državljanstvo savjetujemo ih da primjenu novih zakonskih odredbi ne možemo znati bez predaje zahtjeva. Važno je reći da, ukoliko ih u konzulatima obeshrabruju pa čak i odbijaju zaprimiti zahtjev, pravo je zainteresiranih da zahtjev predaju i na njega dobiju odgovor – rješenje s uputom o pravnom lijeku - ističe Čalić-Jelić.

U svom govoru u Saboru Boris Milošević je pozvao MUP i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova da jasno upozore sva konzularna predstavništva da postupaju u skladu sa zakonom i pravilima struke i da sve bude zakonito, ujednačeno i bez diskriminacije. Naglasio je da treba primijeniti načela upravnog postupka te dati informaciju i pomoći strankama.

A usvajanje spomenutog ključnog amandmana već je donijelo rješenje za problem Milana Škorića. Netom prije zaključenja ovog teksta, u srijedu, Škoriću su iz MUP-a javili da mu je upisano hrvatsko državljanstvo na temelju novog članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Time je Milan Škorić završio svoju pravnu bitku za dobivanje državljanstva. Inače, njegov je slučaj već došao i do Strasbourga. Boravak u Hrvatskoj bio mu je ograničen na tri mjeseca godišnje, a kako je invalid, o njemu skrbi majka. Prije dvije godine, dok je taj predmet razmatrao Ustavni sud, njegov djed je umro u staračkom domu u Hrvatskoj, daleko od svoje kćeri i unuka koji se nisu mogli preseliti da žive s njim. Krajem 2018. Milan i njegova majka podnijeli su zahtjev Europskom sudu za ljudska prava protiv Hrvatske zbog kršenja svojih prava na privatni i obiteljski život te diskriminacije.