Osim što su izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2019. bile prekratko na snazi, očito je da nisu bile ni sveobuhvatne da pokriju baš sve 30-godišnje propuste u domeni statusnih prava građana bivše Jugoslavije. Pored velikog broja osoba kojima je pri rođenju greškom upisano neko drugo republičko državljanstvo, a ne, u ovom slučaju hrvatsko, postoje i oni koji su kasnije tokom života uspjeli izgubiti ono što im je po rođenju pripalo. Dragan Glušica sasvim sigurno nije jedini koji se u bivšoj državi odrekao hrvatskog državljanstva i preuzeo bosansko.

Neupućen u zakone i svoja prava, Glušica je u 17. godini života jednim pisanim pristankom sebe u budućnosti lišio hrvatskog državljanstva i upustio se u mučnu, pravnu proceduru. To ga je nedavno dovelo do Ustavnog suda RH, gdje je podnio tužbu po dvije osnove. Jedna se tiče zakonitosti upisa u knjigu državljana BiH, odnosno nezakonitosti brisanja upisa hrvatskog državljanstva, a druga osnove stjecanja hrvatskog državljanstva kao iseljenika, s obzirom na to da se u međuvremenu preselio u Crnu Goru.

Glušica je porijeklom iz Donjeg Lapca, točnije iz sela Donji Štrbci. Zbog blizine granice s BiH, svi iz tog kraja su gravitirali Bihaću. Tako je, uostalom, i danas. Glušica se početkom 1970-ih rodio tamo, kasnije je pošao i u srednju školu. Kad je imao 17 godina, stigao mu je poziv za vojnu regrutaciju. Do tog momenta bio je upisan u matične knjige u SR Hrvatskoj, da bi potom prihvatio upis u matične knjige BiH. Te 1988. se javio tadašnjem Uredu za obranu u Bihaću gdje mu je rečeno da mora biti republički državljanin BiH ako želi obaviti regrutaciju u tom gradu.

Službenici su mu tvrdili da je nebitno čiji je državljanin, da je to sve Jugoslavija, jedinstvena država, pa su ga poslali u matični ured da potpiše izjavu za prijem u republičko državljanstvo BiH. Nakon toga je i obavio regrutaciju u Bihaću. Pritom mu nije bio dopušten samostalni upis jer je bio maloljetan. Oba roditelja su morala potpisati zahtjev za promjenu republičkog državljanstva. MUP i sudovi u Hrvatskoj Glušicu zbog tog nepromišljenog i nezakonitog upisa danas tretiraju kao državljanina BiH.

U februaru 2023. Ustavni sud je odbio prijedlog Dragana Glušice za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Ustava s člankom 11. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvom gdje je definirano tko je sve iseljenik. Kako se navodi u odluci Ustavnog suda, nije dovedena u sumnju suglasnost osporenog članka zakona s odredbama Ustava i Konvencije za ljudska prava na koje je Glušica ukazao.

U citiranom očitovanju MUP-a obrazloženo je razlikovanje dviju kategorija osoba kandidata za primitak u hrvatsko državljanstvo: onih koji su se odselili s područja RH u treće države-nečlanice bivše SFRJ i onih koji su odselili u druge članice bivše SFRJ. To, kako se tvrdi, ne može predstavljati diskriminaciju.

"Za takvo zakonsko rješenje postoji logično, objektivno i razumno opravdanje, jer se kod druge kategorije osoba (oni koji su se prije 8. listopada 1991. odselili u druge članice bivše SFRJ) radilo o promjeni prebivališta, a ne o iseljenju u inozemstvo pa se stoga ne radi o usporedivim kategorijama osoba i ta se druga kategorija ne može nazivati 'iseljenikom'. Time je na dostatan i uvjerljiv način obrazložena i legitimnost cilja ove zakonske izmjene", navodi se u rješenju Ustavnog suda.

Glušica za Novosti kaže da mu pitanje državljanstva nakon rata, u izbjeglištvu nije došlo na red te da je kasnije bio zauzet poslom i podizanjem obitelji. Nakon mnogo godina rada u turizmu na crnogorskoj obali, u svojim pedesetim godinama se želi skrasiti u Lici, investirati u kamp na vlastitoj zemlji i živjeti mirnijim tempom. Sprečava ga to što u rukama nema dokaz da je hrvatski državljanin, već je tretiran kao i svaki drugi stranac. Bez tog papira, govori on, ne može ostvariti svoje planove.

- Hrvatske vlasti ne žele na mene primijeniti odredbu u kojoj stoji da jedan ili oba roditelja trebaju imati hrvatsko državljanstvo. A ja taj preduvjet u potpunosti ispunjavam. Dolazim u Hrvatsku svaki mjesec. Imam prijava boravka čitav jedan tucet, ma i 300 prijava po deset dana. Na granici sam čak jednom dobio da platim kaznu od 50 eura jer sam produžio jedan dan bez prijave. To se tretira kao prekršaj. Ima turista koji budu neprijavljeni, ali ovdje su revnosni – objašnjava Glušica.

On je u svom kraju prilično aktivan. Član je ribolovne udruge, obnovio je i uredio groblje u selu, a zaslužan je i za prvo poribljavanje Une s hrvatske strane. U tome je sudjelovao, kaže, i ličko-senjski župan Ernest Petry. Planira privatni biznis, ali ispada, zaključuje Glušica, da će biti strani investitor na vlastitoj zemlji. Smatra da bi njegova želja da tamo živi trebala biti jača od slova zakona.

- Državljanstvo je i političko pitanje. Sa svojim planovima vjerojatno odudaram od male zajednice, možda Hrvatskoj ni ne paše da netko dođe i radi nešto o svom trošku. Moguće je da nije tako, ali ovaj mučan postupak me tjera na svakakva razmišljanja. Toliko sam puta odbijen da imam pravo da mislim svašta – govori Glušica.

Njegov postupak vodi zagrebački odvjetnik Zoran Novaković. Govori nam da je Glušica podnio zahtjev za naknadni upis u knjigu hrvatskih državljana u Postaji granične policije Donji Lapac prije gotovo pet godina. Tu je prvi put odbijen za državljanstvo. Nakon toga je podnio žalbu koju je odbio MUP. Poslije je uslijedila tužba na Upravnom sudu u Rijeci, koja je također odbijena, da bi Visoki upravni sud kasnije odbio njihovu žalbu na tu odluku. Nakon svega toga je uslijedila ustavna tužba.

- Išli smo na to da se Glušica ponovo upiše u knjigu državljana Hrvatske, tvrdimo da je upis u knjigu državljana BiH bio nezakonit. To je odbijeno po dvije osnove. Prva je da upravna tijela i sudovi tretiraju upis u knjigu državljana kao da je konstitutivan, a to znači da je osoba stekla republičko državljanstvo časom upisa u knjigu državljana. Drugo, odbijaju da raspravljaju o zakonitosti upisa u knjige državljana BiH jer se, tvrde, radi o stranoj državi. To ne može biti jer se to desilo 1988. kada je bila jedna država. U svim takvim situacijama se priznaje pravni kontinuitet iste države – pojašnjava Novaković.

Dodaje da se Upravni i Visoki upravni sud ne pozivaju ni na kakve propise, samo kažu da se radi o stranoj državi i da ne mogu raspravljati o zakonitosti upisa u knjigu državljana te strane države. Novaković tu ističe Zakon o parničnom postupku u kojem je navedeno da je dopušteno dokazivati kako je u javnoj ispravi neistinito utvrđena neka činjenica.

- Cijelo pitanje stjecanja hrvatskog državljanstva je ispolitizirano, drugačiji je tretman prema osobama srpske, nego prema osobama hrvatske nacionalnosti. To je najviše vidljivo kod pitanja stjecanja državljanstva iseljenika. Ako ste se preselili u Mađarsku, možete se upisati kao hrvatski državljanin kao iseljenik, a ako ste se preselili u Crnu Goru, onda ne možete. To je diskriminacija – tvrdi Novaković.

Dragan Glušica je odlučan da istjera pravdu na Europskom sudu za ljudska prava. No da bi njegov slučaj dospio tamo, prvo mora proći sve sudske instance u Hrvatskoj te dobiti i drugu odluku Ustavnog suda. Sve to se razvlači i dugo traje, govori Novaković, odluke se čekaju tri do četiri godine.

- Čovjeku prođe život dok sve to dočeka. Dragan želi raditi biznis u Lici, ali za sedam, osam godina njemu su prošle najbolje godine. A sve ovo i košta, troškovi su nekoliko tisuća eura dok se okončaju svi ti postupci – zaključuje Zoran Novaković.