S prvim danom januara 2023. istekao je trogodišnji zakonski rok za podnošenje zahtjeva za stjecanje državljanstva, za upis u knjigu državljana ili za utvrđivanje državljanskog statusa. "Nepriznati" državljani Hrvatske, mahom srpskog porijekla, dobili su proceduralno olakšanje da ostvare svoje pravo. Hrvatsko državljanstvo porijeklom prema zakonu iz 2019. mogu steći osobe starije od 21 godine rođene u inozemstvu, čiji je barem jedan roditelj u trenutku njihova rođenja bio hrvatski državljanin. Hrvatskim državljaninom može postati i osoba rođena u razdoblju od 8. januara 1977. do 8. oktobra 1991. kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo. Međutim, na putu do hrvatske putovnice mnogi podnositelji zahtjeva nisu prošli glatko jer navedene članke zakona svaka institucija uključena u ovaj posao tumači drugačije. Alan Sorić, odvjetnik iz Zagreba, zastupa i savjetuje stranke koje su zatražile hrvatsko državljanstvo. U razgovoru za Novosti međutim izražava nezadovoljstvo zakonskim izmjenama te locira pravne nelogičnosti i diskutabilna tumačenja MUP-a, čiji su činovnici u samo dvije godine odbili čak 1.800 od ukupno 4.903 zahtjeva.
Ne vidim kakva je bila svrha izmjena Zakona o državljanstvu. Neće se privući ljude da dođu živjeti u Hrvatsku
Kako ste zadovoljni s primjenom izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu?
Bio sam prilično optimističan kada su nastupile izmjene kojima je trebao biti riješen status "nepriznatih" hrvatskih državljana. No moje iskustvo u proteklom periodu me demantiralo. Bojim se da osobe, na koje su izmjene trebale biti usmjerene, neće na temelju tih članka zakona uspjeti riješiti svoj status. Namjerno se miješa nekoliko principa na način da se ograničava pravo na upis u knjigu državljana, bez obzira radi li se o utvrđivanju ili stjecanju državljanstva. U Hrvatskoj nema pravnih stručnjaka za to jer ne može se živjeti od tako uske specijalizacije. Svi mi smo priučeni da tumačimo taj zakon koji zapravo nije jasan - koliko odvjetnici, toliko i suci. Sve skupa je vrlo razočaravajuće, a na početku se činilo da će ove izmjene Zakona konačno biti rješenje za osobe koje ranije nije uspjele regulirati svoj državljanski status.
Osobe koje apliciraju za hrvatsko državljanstvo zahtjev uglavnom podnose u hrvatskim konzularnim uredima. Naslušali smo se loših iskustava ljudi koji ulaze u postupak tim putem – od predugog čekanja termina, do popunjavanja krivih formulara te neupućenih službenika. Otkud toliko nesnalaženja po konzulatima u Srbiji te Bosni i Hercegovini?
Tu ima puno problema. Po mom mišljenju, stranci ne mora biti jasno kolika je razlika između utvrđivanja ili stjecanja državljanstva. Sasvim je svejedno da li je državljanstvo utvrđeno ili stečeno, ako osoba samo treba dobiti upis u knjigu državljana. Prema informacijama koje dobivam od njih, u konzulatima su često zaposlenici nestručni i nesusretljivi. Stranke u konzulatima popunjaju krive obrasce jer nisu upućene u tematiku, ali čak i ako ispišu obrazac koji im nije namijenjen, oni pravo na državljanstvo ne temelje na tom komadu papira. Pravo na državljanstvo proizlazi iz činjenica temeljem kojih se zahtjev podnosi. Čitav postupak vrlo opterećuje stranke. Pretpostavljam da oni koji zaprimaju te zahtjeve nisu pravnici, niti bi trebali biti. Ponašanje u konzulatima je nedopustivo tim više što oni ne rješavaju te zahtjeve. Njihov posao se svodi na to da sve što prikupe šalju u Zagreb u MUP. Da stvar bude gora, ni u policijskim postajama ne znaju raditi sa strankama. Oni slijede neka paušalna tumačenja, a zahtjev je uvijek lakše odbiti nego usvojiti.
Preveliki troškovi
Koliko imate takvih stranaka? Kako izgledaju pojedinačni slučajevi i sa čime se sve susreću u postupku?
Imam 150 slučajeva, ali nisu svi predali zahtjev. Dio njih nema osnove za državljanstvo, dio ljudi odustaju čim vide popis dokumenata koje moraju nabaviti, dok dio ljudi ne može platiti troškove odvjetnika i sve pristojbe. Neke od mojih stranaka su potjerali iz konzulata, ali ja ih nagovaram da se vrate. Ne mislim da je to nešto usmjereno protiv njih, u pitanju je poslovično strogi pristup hrvatske administracije. Ljudi koji su izbjegli u Srbiju tokom ili na kraju rata, i koji danas ne mogu dobiti državljanstvo, opravdano se pitaju gdje pripadaju. Izbjeglice iz Hrvatske i Bosne su dokumente u Srbiji mogli napraviti tek ranih 2000-ih kada im je ukinut izbjeglički status. Čiji državljani su bili deset ili više godina? Hrvatske vlasti nekima od njih tvrde da su srpski državljani, ali oni godinama nisu mogli dobiti srpsko državljanstvo. Zastupam veliki broj rođenih na teritoriju koji u to vrijeme nije bio pod kontrolom hrvatskih vlasti. Osoba je rođena u kolovozu 1991. i nije se mogla upisati kao državljanin Hrvatske. Nikad se nije vratila ovdje, a mi ne možemo znati zašto njeni roditelji nisu iskoristili priliku da pribave dokumente dok se moglo, do njene punoljetnosti. Moja stranka je sad dovedena u situaciju da je stranac u gradu u kojem je rođena, a tamo ima imovinu i rodbinu, čvrsto je povezana s tim krajem. Imam uspješnog poslovnog čovjeka koji je barem jednom mjesečno u Hrvatskoj, ali zbog odluke jednog roditelja nije bio upisan kao hrvatski državljanin krajem 1980-ih u trenutku rođenja. Zašto mu ne dati to pravo ako već ovdje radi i ima obitelj? Kao da mu se šalje poruka da za državljanstvo nije dovoljno dobar. Svi koji nisu Hrvati su u bitno lošijem položaju.
Desnica u Hrvatskoj je nezadovoljna što najveći broj zahtjeva za državljanstvo dolazi iz Srbije i BiH, a ne na primjer, iz Argentine. Kako promatrate definiciju iseljenika u Zakonu o hrvatskom državljanstvu prema kojoj iseljenici nisu oni koji žive u državama bivše Jugoslavije?
Pretpostavljam da je većina potomaka hrvatskih iseljenika iz Argentine već ranije upisana u knjigu državljana. Tko god tako misli, trebao bi javno reći: "Nećemo da Srbi dobiju hrvatsko državljanstvo." Takav bi stav onda trebalo javno obrazložiti, ali vjerujem da bi se pokazalo kako to nije prevladavajući stav hrvatskih građana. Imamo zakon koji je naizgled kvalitetan, ali kad ga krenemo primjenjivati, učinci su slabi i ljudi su stopirani. Kakva je korist za Hrvatsku od onih koji žive u Ognjenoj zemlji, za razliku od ljudi koji su u susjednim državama i za kojima postoji realna, obostrana potreba? Među mojim strankama ima menadžera, kirurga, pekara i šofera. Hrvate iseljenike se ne provjerava i maltene ih se vuče za rukav da uzmu državljanstvo bez obzira iz koje su generacije. Mi ovdje govorimo o ljudima koji su život stvorili na drugom mjestu, u Srbiji ili Bosni, ali i dalje su povezani s rodnim krajem, u svakom slučaju više nego netko čiji su preci prije 150 godina odselili s Brača u Južnu Ameriku. Na Svjetskom prvenstvu je netko razgovarao s novinarom iz Argentine koji je rekao da ima hrvatsko državljanstvo, ali da nije nikad bio ovdje i da ne govori jezik. Kakav je njegov interes i interes Hrvatske u tome? Pojam iseljenika je podmetnuto kukavičje jaje. Pa što ako je netko 1983. odselio u Zemun ili u Grac? Zato ne vidim kakva je bila svrha izmjena zakona. Neće se privući ljude da dođu živjeti u Hrvatsku. Sljedeća generacija, djeca onih koji se danas bore za državljanstvo, izgubljena su za sva vremena.
Naknadna tumačenja
U zakonu nema puno suosjećanja za ljude koji su se našli u navedenim situacijama. Oni nisu odgovorni za sukcesiju država, a na ovaj način kao ih se dodatno kažnjava i odbacuje.
To je točno. Nikada sve nepravde neće moći biti ispravljene, pa čak i da imamo sjajna zakonska rješenja. U zakonima nema mjesta za osjećaje, oni samo moraju biti jasni i razumljivi. Konkretno - ako netko nema pravo na državljanstvo, to bi trebalo biti jasno u samom zakonu, a ne naknadnim tumačenjem pravnika, MUP-a ili sudaca. Pogotovo jer je riječ o bitnoj statusnoj stvari iz koje kasnije sve proizlazi. Treba se vratiti na početak – zašto je uopće došlo do izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu? Hrvatska izumire pa postoji interes da ljudi tu dođu živjeti. I sad se propušta ta prilika. Primjena zakona nije puno povoljnija ni kada su u pitanju Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji do sada, iz različitih razloga, nisu dobili hrvatsko državljanstvo.
Kako će se Upravni sud postaviti u presudama za hrvatsko državljanstvo? Kada očekujete prva sudska rješenja?
Smatram da je ispravno tumačenje Pučke pravobraniteljice, prema kojem čl. 5. st. 2. treba tumačiti kao samostalnu odredbu. Ona je navela da se analizom čl. 5. st. 2. vidi se da je on bio zamišljen kao mogućnost da hrvatsko državljanstvo steknu osobe rođene u inozemstvu, starije od 21 godine kojima je jedan roditelj hrvatski državljanin, neovisno o rođenju prije ili nakon 8. listopada 1991. Pravobraniteljica je u tom smislu intervenirala prilikom donošenja izmjena i dopuna Zakona, a na to sustavno ukazuje i u svojim godišnjim izvješćima. Nažalost, MUP ovakvo tumačenje ne prihvaća. S obzirom da ga smatram jedinim točnim i ispravnim tumačenjem zakona, posebno uzimajući u svrhu izmjena zakona, očekujem da će se takvom stavu prikloniti i Upravni sud. Određeni broj postupaka je već pokrenut, a prve presude se mogu očekivati tokom ove godine.
