Zbog pada udjela srpskog stanovništva sa 12,2 posto 1991. godine na 3,2 posto prema posljednjem popisu dio javnosti u Hrvatskoj likuje. No koliko je to zapravo demografski i društveno opasno za zemlju s obzirom na to da je u pitanju autohtoni narod koji je 1991. u mnogim mjestima činio znatnu većinu?
Postupni nestanak srpske zajednice u Hrvatskoj po meni ima niz posljedica. Jedna koja bi trebala biti očita svako jest pražnjenje ogromnog dijela teritorija od stanovništva. Građani srpske nacionalnosti naseljavali su područja koja su povijesno bila rjeđe naseljena i uglavnom ruralna, a njihovim iseljavanjem ogromni dijelovi teritorija ostali su potpuno prazni. Radi se o površinski doista značajnom dijelu ukupnog teritorija Hrvatske, a posebno veliki udio ta područja imaju u nekim regijama, kao što su Dalmatinska zagora, Lika, Kordun, Banija i nešto manje dijelovi Slavonije. Te regije su bez srpskog stanovništva prazne i, nažalost, takve će i ostati. Potpune su zablude da će se bilo tko doseliti na ta područja i tamo trajno ostati. Naseljavanje tih područja Hrvatima iz BiH i Janjeva samo je neznatno ublažilo njihovu depopulaciju, ali taj je proces odavno posve zamro. A ne vidim koji drugi useljenici bi se ondje mogli i htjeli naseliti! Neki naši demografi gaje potpune iluzije u vezi s tim pitanjem. Jer ako na tim područjima ne želi živjeti domicilno stanovništvo, a koje zadnjih desetljeća nije bilo bez nekih državnih potpora i poticaja da ostane ili se vrati, kako očekivati da će ta područja naseliti netko drugi? Depopulacija tih područja znači da su posve zapušteni i neiskorišteni njihovi ogromni resursi, a zemlja koja ne koristiti svoje resurse do maksimuma teško može biti bogata. Svatko tko je razuman domoljub, dakle kome je stalo do prosperiteta njegove zemlje, jako će žaliti za nestankom srpskog stanovništva na tim područjima. Naravno, osim navedenog, posljedice su i na simboličkoj i kulturnoj razini. Hrvatska je ipak kulturološki i društveno oblikovana kao multikulturna sredina, posebice neke regije koje čak površinski čine većinu teritorija. Bez Srba Hrvatska gubi tu svoju značajku, što prijeti nekoj vrsti kulturne letargije. Naime, neka vrsta konkurencije i nadmetanja među nacionalnim zajednicama je bila i neka vrsta pokretača razvoja. Sada toga više nema ili uskoro neće biti.
Gubitak "mreže naselja"
Na osnovu rezultata ovog trećeg popisa od ratnih sukoba možemo i retrospektivno govoriti o rezultatima povratka, o čemu ste svojedobno proveli istraživanje zajedno sa sociologom Milanom Mesićem. Statistika pokazuje da je više Srba u povratničkim mjestima živjelo 2001. nego 2011., a o posljednjem popisu da i ne govorimo. Zašto?
To je očekivano. Logiku iza toga su pokazala i neka naša istraživanja. Naime, ključni čimbenik povratka nisu objektivne okolnosti i politička podrška, nego osobna i obiteljska situacija i strategija, a pogotovo vrijeme. Što više vremena protekne, to je vjerojatnost povratka manja, bez obzira na eventualni rast razine podrške, pomoći ili povoljnijih okolnosti. To najbolje potvrđuje paradoks koji smo ustanovili istraživanjem o održivosti manjinskog povratka u Hrvatskoj, prema kojem je najodrživiji povratak bio onih povratnika koji su se vratili odmah nakon "Oluje", dakle negdje 1996. ili 1997. Njih nije bilo puno, ali najveći postotak njih je ostao u svom rodnom kraju, bez obzira na sve nepovoljne okolnosti. Kako je prolazilo vrijeme od odlaska do povratka, tako je padala održivost, odnosno vjerojatnost da će ti povratnici dugoročno ostati u mjestu povratka, da se neće predomisliti i ponovno vratiti u mjesto gdje su boravili u izbjeglištvu ili pak emigrirati u neku treću zemlju. Ljudi ne mogu vječno biti na čekanju. Oni se prirodno nastoje udomaćiti na nekom mjestu gdje se trenutno nalaze, što posebice vrijedi za mlađe generacije kojima je već odavno većina života zapravo negdje drugdje. Njima su njihova rodna mjesta odavno postala neka daleka mjesta iz davnih sjećanja. U jednom znanstvenom radu koji je proizašao iz tog istraživanja napisao sam da je u takvim situacijama povratak puno sličniji novoj migraciji negdje u nepoznato nego povratku na staro i poznato. Šansa za masovni i održivi povratak je propuštena na samom početku 2000-ih. To je bio trenutak kada su političke okolnosti, barem deklarativno, bile povoljne, a još uvijek nije bilo proteklo tako puno vremena. Sve što se kasnije radilo bilo je, nažalost, osuđeno na neuspjeh.
Doista mi nije jasno temeljem čega itko danas u Hrvatskoj može pomisliti da Srbi predstavljaju bilo kakvu prijetnju u bilo kojem pogledu. Političari koji još uvijek igraju na tu jeftinu kartu prave budale od sebe
Ubrzano odumiru i nekadašnji veći gradovi kojima su povratnička mjesta gravitirala. Zar ni takve gradske sredine više nisu privlačne?
U urbanoj sociologiji postoji koncept "mreže naselja". Taj pojam podrazumijeva ideju da naselja ne funkcioniraju svako za sebe, nego kao dio neke šire mreže. Stanovništvo te mreže naselja svoje potrebe zadovoljava koristeći resurse koji su distribuirani u različitim naseljima te mreže. Za opstanak stanovništva u rjeđe naseljenim i više ruralnim dijelovima zemlje takvi manji gradovi od presudne su važnosti. Oni su čvorišta te mreže. Glavni problem spomenutih dijelova Hrvatske je upravo odumiranje manjih gradova. Ti gradovi su, nepovratno, ostali bez industrije koja je generirala određeni broj radnih mjesta i imala potencijal rasta. Ostala su samo radna mjesta u tijelima jedinica lokalne samouprave, javnim poduzećima i ustanovama te nešto malo u uslužnoj djelatnosti i trgovini. No to je relativno ograničen broj radnih mjesta bez mogućnosti rasta. Primjerice, malo je vjerojatno da značajno može rasti broj radnih mjesta u trgovini ili ugostiteljstvu u Glini ili Benkovcu. Tako su ti gradovi izgubili privlačnost za okolno stanovništvo iz sela. Nadalje, zbog nedostatka stanovništva oni nakon rata nisu mogli u potpunosti obnoviti ni svoje javne i društvene funkcije. Mnogi stanovnici tih gradova i okolice s pravom imaju dojam da je razina kvalitete života u njima danas manja nego što je bila prije 32 godine. To zvuči paradoksalno, ali nije daleko od istine. Kao takvi, ti gradovi nemaju privlačnu snagu za doseljavanje iz okolnih sela. Iseljenici iz okolnih sela sada ih preskaču pa idu u veće regionalne centre ili odmah u inozemstvo. Ujedno, gospodarsko i društveno slabljenje tih gradova jedan je od čimbenika slabog povratka, kako u njih same tako i u okolna sela, jer ta mreža naselja više ne ispunjava dovoljno dobro ono što stanovnici očekuju.
Nakon srpskog stanovništva, posljednju deceniju masovno odlaze i Hrvati iz tih nekada povratničkih područja. Je li to lančana reakcija?
Sigurno postoji veza. To smo predvidjeli u našim radovima koje smo objavili na temelju istraživanja povratka Srba. Naime, kada neko mjesto gubi stanovništvo, stvara se atmosfera krize i beznađa. A javljaju se i objektivni problemi koji slabe kvalitetu života onih koji su ostali. Kada stanovništvo padne ispod određen razine, tada oni koji ostaju ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Primjerice, ako u nekom mjestu u jednom trenutku živi 100 ljudi a s vremenom se iseli njih 50, past će kvaliteta života i onih preostalih 50. Najprije će se zatvoriti mjesna trgovina jer se lokalnom trgovcu više neće isplatiti dovoziti robu za tako mali broj kupaca i promet koji oni mogu generirati. Potom će nestati javni prijevoz jer se niti jednom prijevozniku neće isplatiti voziti liniju svaki dan za par putnika. Nakon nekog vremena počet će se zatvarati i javne usluge jer će i javni sektor početi računati troškove i neisplativost javnih usluga. Zatvorit će se pošta i škola. Mladi koji su ostali neće se imati s kim družiti, izlaziti i zabavljati. Čak se neće imati ni s kim potući na međunacionalnoj osnovi. Tako će i ono malo mlađih koji su ostali tražiti prvu priliku da odu.
Ipak, godinama se govorilo o ulaganju u te krajeve, o strategijama ravnomjernog razvoja Hrvatske, akcijskim i operativnim planovima, to su bila područja posebne državne skrbi, sad su aktivni i EU fondovi. Kako to da je ta državna briga slabo vidljiva?
U mnogim situacijama politička intervencija ne može pobijediti društvene procese. Treba se osloboditi iluzije da je politika svemoćna i da je sve pitanje samo političke volje i dovoljno uloženih sredstava. Migracije su možda najbolji indikator za tu tvrdnju. Kada se pokrenu u određenom smjeru, jako ih je teško brzo zaustaviti. Jednako tako, teško ih je pokrenuti ako ne postoje spontani razlozi za njihovo pokretanje. Naprosto nema tko prihvatiti te investicije i oploditi ih. Tako je bilo čak i kada je u tim krajevima bilo više stanovništva. Svi se možemo sjetiti ulaganja u socijalizmu u slabije razvijena područja, koja su ponekad završavala fijaskom. I tu imamo paradoks. Naime, država mora nešto ulagati u te krajeve. Ne može dići ruke i reći sada odustajemo od tih područja, prepuštamo ih potpunom propadanju. A s druge strane, učinkovitost tih ulaganja je upitna. Vjerojatno mogu malo usporiti procese, ali teško da će preokrenuti stvari.
Rezultati popisa stanovništva, koji su dramatični po više parametara, prošli su bez adekvatnih političkih i društvenih reakcija. Dok to donekle mogu razumjeti kod vladajućih, nije mi jasno zašto opozicija nije snažnije zajahala tu temu
Pad broja stanovnika prisutan je ne samo u ratom opustošenim krajevima nego i u perspektivnim sredinama kao što su Istra i veliki gradovi. Zašto se one ne pune stanovništvom?
Kojim stanovništvom? U našoj široj regiji gotovo da više nema viška stanovništva. A useljenici iz dalekih destinacija lako nas preskaču jer imaju nedaleko od nas puno privlačnije destinacije. Hrvatska nije naročito konkurentna za useljenike. Plaće za poslove koje stranci bez poznavanja jezika i s nižim kvalifikacijama mogu raditi niske su za kvalitetan život i štednju, pogotovo ako nemate nekretnine u vlasništvu, što doseljenici nemaju. Hrvatska može biti privlačna samo za privremene radnike koji će ostati nekoliko mjeseci i godina, živjeti oskudno da bi nešto uštedjeli i poslali obitelji. Ali za sada ne vidim socio-ekonomsku formulu da bi ti ljudi ostali duže, doveli svoje obitelji i gradili život dugoročnije u Hrvatskoj. Pogotovo ako to mogu pokušati u Austriji ili Njemačkoj za osjetno veće plaće i relativno slične troškove života.
Kakve su perspektive opstanka Srba kao autohtonog, nekada konstitutivnog, naroda i poslije većinskog hrvatskog naroda najbrojnije nacionalne zajednice u Hrvatskoj?
Nažalost, perspektive nisu dobre. Prije svega demografski. Srbi su u prosjeku bili stariji od većinskog stanovništva na prošlim popisima, a gotovo sigurno je tako i na ovom. Samim time pada i kulturni i politički značaj. Vrlo smo blizu točki kada, osim povijesnih i simboličkih razloga, više neće biti dobrih razloga za nekakav poseban status srpske zajednice u odnosu na druge manjine, koji su svakako do sada postojali. Zamislivo je da u nekih 10-15 godina čak neka nova useljenička skupina pretekne Srbe u udjelu stanovništva, ako se nastavi pad broja Srba, a pojavi neka homogena useljenička skupina koja se masovnije useljava. U ovoj situaciji posve mi se iracionalnim čini percipiranje hrvatskih Srba kao bilo kakve političke prijetnje u Hrvatskoj, pa tako i svako desničarsko nasrtanje na prava i položaj Srba. Doista mi nije jasno temeljem čega itko danas u Hrvatskoj može pomisliti da Srbi predstavljaju bilo kakvu prijetnju u bilo kojem pogledu. Političari koji još uvijek igraju na tu jeftinu kartu prave budale od sebe.
No čini nam se da su hrvatski političari zažmirili na demografski pad u Hrvatskoj, a posebno se nisu zapitali o razlozima pada broja Srba?
Meni je nevjerojatno koliko su rezultati popisa stanovništva, koji su dramatični po više parametara, prošli bez adekvatnih političkih i društvenih reakcija. Dok guranje problema pod tepih donekle mogu razumjeti kod vladajućih, s obzirom na to da nemaju rješenja i već dugo nisu u stanu donijeti nikakve demografske i druge mjere, nije mi jasno zašto opozicija nije snažnije zajahala tu temu. Jedino racionalno objašnjenje koje mi pada na pamet jest da nitko nema ništa posebno pametno i inovativno za ponuditi kao odgovor, pa radije šute.
Dramatično crna slika
Vidimo da smo 30 godina nakon stjecanja samostalnosti Hrvatske po broju stanovnika pali na razinu prvog popisa poslije Drugog svjetskog rata, nakon tadašnjih ogromnih ljudskih gubitaka. Koja je statistika crnja i zašto?
Crnja je ova sadašnja, zbog trenda i strukture. Tada niste imali tako staro stanovništvo, imali ste veći udio mladog stanovništva, veću stopu fertiliteta, dakle imali ste fertilni potencijal. Danas toga nema. I zato ova slika nije crna, nego dramatično crna.
Unatoč tome, kao da više vodimo brigu o mrtvima nego o živima?
Više se vodi briga o simbolima nego o stvarnom životu. Pa onda i o simbolički važnim mrtvima više nego o (nevažnim) živim ljudima. Problem je što se značajan dio običnih ljudi, birača, još uvijek dade zavesti manipulacijom (povijesnim) simbolima i svoje političke izbore vrše prema tom kriteriju.
Postoji li izlaz iz ovog demografskog potonuća Hrvatske?
Ne vjerujem da je bilo kakvim mjerama u srednjem roku moguće preokrenuti trendove prirodnog kretanja stanovništva. Za to je naprosto prekasno. Naravno, država opet i po tom pitanju nešto mora činiti. Ako ništa, radi nekog dugoročnog plana u perspektivi od 20 godina. Stvar nešto može popraviti povratak recentnih iseljenika, ali i tu smo u utrci s vremenom. Tu vrijedi slična logika kao u slučaju izbjeglih Srba nakon "Oluje". Ako se trend povratka ne pokrene sada, on se neće masovno dogoditi za 10 godina, kada se ljudi "udomaće" ondje gdje su otišli. Još nam na raspolaganju stoji pokušaj masovnijeg useljavanja stranaca. Makar ni tu nisam pretjerano optimističan iz razloga koje sam ranije naveo. Naprosto nismo dovoljno konkurentni u natjecanju za stanovništvo i radnu snagu s razvijenijim zemljama. Treba imati na umu da prema nekim procjenama i globalno postupno dolazi do smanjivanja rasta stanovništva. Možda nam prije svega treba promjena odnosa prema stanovništvu. Moj je dojam kako kod nas u društvu vlada određeni prijezir prema ljudima, pa se svakom nalazi neka mana. Nije dobro ako si Srbin, nisi poželjan ako si Rom, nije dobro ako si previše lijevo, nije dobro ako si previše katolik, ne valja ako si Dalmatinac ili Hercegovac... Možda bi promjene trebale početi od toga.
