Hrvatska ulazi u novo političko razdoblje puno desnije vlade od dosadašnje, čiju okosnicu čine HDZ i Domovinski pokret. Nikad do kraja raščišćen odnos HDZ-a prema vlastitoj prošlosti, nacionalistička retorika njihovog novog partnera u vrijeme postizbornih pregovora i DP-ovo dobro poznato i vrlo jasno negiranje antifašizma – sve to otvara vrata novim i nepredvidivim političkim procesima. O svemu tome razgovarali smo s Draganom Bagićem, redovitim profesorom na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Kako je Hrvatska stigla od situacije u kojoj smo se mogli pohvaliti da je potpredsjednica HDZ-ove vlade Srpkinja iz Knina do one da je u sljedećoj HDZ-ovoj vladi stranka koja otvoreno negira antifašističke tekovine, traži isključivanje političkih predstavnika jedne nacionalne manjine, one srpske, i gašenje medija koji ta zajednica izdaje?
U politici postoje različite struje koje usmjeravaju društvene procese i uvijek postoji mogućnost za neku vrstu obrata ili komplikacija. Ta vrsta obrata visila je nad nama cijelo vrijeme iz jednostavnog razloga što sam HDZ u tim pitanjima nije homogen. Znamo da je bivši predsjednik Tomislav Karamarko inaugurirao radikalnu retoriku, ne samo prema srpskoj manjini nego i prema drugim društvenim skupinama. Većina ljudi koji su bili bliski Karamarku i podržavali takvu retoriku ostali su na vrlo visokim pozicijama i u Plenkovićevom HDZ-u. Dobro znamo da unutar samog HDZ-a te politike nisu strane, samo što je premijer Plenković imao dovoljno moći unutar stranke, odnosno dovoljno je HDZ-u donosio pozitivnih rezultata da bi na taj račun kontrolirao unutarstranačke procese. Znamo da je Ivan Anušić još prije dvije godine javno izjavljivao da bi on radije da HDZ nije u koaliciji sa SDSS-om. U hrvatskom društvu u zadnjih 30 godina postoji određena skupina birača od desetak posto koja kontinuirano zagovara radikalnu nacionalističku politiku, samo što je dosad nije bila u prilici nametnuti kroz vladajuće strukture na državnoj razini. Toj grupi smeta vidljivost srpske manjine.
Rekao bih da oni nemaju netrpeljivost prema pojedincima srpske nacionalnosti, nego netoleranciju prema vidljivosti, prisutnosti srpske zajednice u Hrvatskoj jer svi će oni reći, čak i isticati, da imaju prijatelje Srbe. Za te krugove sve je dobro dok se taj srpski identitet ne ističe, prihvatljiv je sve dok ne ulazi u javni, politički prostor, dok ostaje u privatnoj sferi. Takve isključive stavove imali smo kontinuirano u dijelu društva, samo što su oni u određenoj mjeri bili prikriveni i dozirano su se pojavljivali na površini, u više navrata, na primjer pri pokušaju uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru. Početkom 2000-ih nacionalna isključivost bila je zamrla, nije bilo političkog aktera koji bi je politizirao, tad su krugovi radikalne desnice bili mobilizirani oko drugih pitanja: suradnje s Haškim sudom, suđenja za ratne zločine i u prvom planu nije bio odnos sa srpskom zajednicom. Zanimljivo je da je propitivanje političke uloge SDSS-a krenulo s ljevice. Sjetimo se Josipovićevog napada na Pupovca, optužbi za etno-biznis, nešto kasnije se tome priključio i Milanović, a onda je i hrvatska desnica to prepoznala kao zgodnu metu. Svima, i ljevici i desnici, glavni je razlog bio to što je SDSS u više navrata omogućavao ili dolazak ili opstanak HDZ-a na vlasti.
Nacionalistička retorika
Sad takva nacionalistička retorika preko DP-a ulazi u izvršnu vlast. Koje opasnosti otvara kombinacija HDZ-a i DP-a za društvo u cjelini, koje je ionako sklono nacionalizmu? Hoće li se prilikom obilježavanja recimo Oluje, stradanja u Vukovaru i Škabrnji još jače aktivirati taj vulkan nacionalizma prema srpskoj zajednici?
Sasvim sigurno da potez Plenkovića i HDZ-a može legitimizirati implicitno isključivanje. Vjerujem da će DP kad dođe na vlast utišati svoje radikalne nacionalističke stavove na osjetljive nacionalne teme dok im ponovno ne zatrebaju, a zatrebat će im u trenutku kad se budu morali braniti od političkih kriza u koje će vjerojatno upasti obnašajući vlast, pa ćemo vidjeti što će tad izroniti. Dalje dizanje nacionalističke retorike može destabilizirati vladu, kojoj bi u interesu trebala biti društvena stabilnost. Ovogodišnje obilježavanje Oluje bit će test koliko Domovinski pokret uspijeva kontrolirati desne aktere. Oluja bi mogla proći prvi put bez incidenata. Što će biti za par godina, ovisi tko će biti na čelu HDZ-a i kako će se HDZ dalje razvijati.
DP ima niz tema koje su destabilizirajuće, koje stvaraju napetosti u društvu, konflikte. Enigma je kako će se dalje razvijati odnos HDZ-a i DP-a kad budu skupa na vlasti, kako će DP crpiti svoj legitimitet, vidljivost i podršku koalirajući s HDZ-om. DP je dosad kao opozicijska desna stranka funkcionirao na provociranju konflikata povodom vidljivosti srpske zajednice i na negiranju antifašizma i tako su gradili svoj politički put. Pitanje je hoće li se oni i u kojoj mjeri smiriti, kako će dalje nastaviti djelovati, da li kao stranka na vlasti kojoj je u interesu stabilnost ili kao opozicijska stranka provocirajući društvene konflikte.
Zanimljivo je da je propitivanje političke uloge SDSS-a krenulo s ljevice. Sjetimo se Josipovićevog napada na Pupovca, optužbi za etno-biznis, nešto kasnije se tome priključio i Milanović, a onda je i hrvatska desnica to prepoznala kao zgodnu metu
HDZ je sklopio vladu sa strankom koja veliča ustaški pokret, što je protivno Ustavu. Samo par dana prije zvaničnog sklapanja koalicije na Trnjanskim kresovima istaknuti DP-ovac Igor Peternel javno je negirao antifašizam. Kako će izgledati taj koalicijski program, kako će se ta politika implementirati u praksi?
Taj programski dokument neće sadržavati ništa što bi bilo eksplicitno zapaljivo. Zanimljiva je Bartuličina ideja o muzeju žrtava komunizma, to je recimo nešto što se da upakirati u posve prihvatljivu stvar. I vjerujem da će se vrlo radikalne ideje DP-a prepakirati u HDZ-ovoj režiji u nešto što može biti prihvatljivo, čime bi DP mogao svojim biračima isporučiti neke rezultate svog programa a ne bi destabilizirao vladu. Pronaći će se rješenja kao što je to bio slučaj sa statusom ustaškog pozdrava, da može i ovako i onako, kako tko hoće, da svi budu zadovoljni.
Nije Plenković ni u koaliciji sa SDSS-om ideološki jasno definirao osjetljiva pitanja, samo ih je oblikovao da aktivno ne izazivaju podjele. Što će biti za četiri godine, to je već druga priča, a prvenstveno ovisi o tome kako će se dalje razvijati HDZ. Naravno da prepuštanje problema vremenu nije dobro. Kad se stvori prva prilika, problemi se udvostručeni vraćaju. Ali to će biti problem za nekog drugog, vjerojatno ne za Penavu i Plenkovića. Kao i sve drugo dosad. Kad smo uopće do kraja riješili neko ideološko ili identitetsko pitanje?
Kad uspoređujemo Ivu Sanadera koji je imao mogućnost koalirati s tadašnjim crnokošuljašima HSP-ovcima i Plenkovića koji nakon suradnje sa SDSS-om drastično mijenja kurs politike ka ekstremnoj desnici, pitanje je zar Plenković nije imao drugi izbor, ako ništa drugo onda nove izbore kako bi sačuvao kontinuitet osmogodišnje umjerene politike?
Plenković je činjenično bio prisiljen na vladu s DP-om. Sanader je imao čiste dvije opcije i, naravno, isplativija mu je bila ona s centrom i manjinama. Nemam nikakve dvojbe da bi Plenković da je imao istu situaciju napravio isti odabir kao i Sanader. Plenković je morao sastaviti vladu da bi dokazao da je pobijedio, jer bi ponovni izbori bili znak njegovog poraza, što nije smio dopustiti. Time bi izgubio autoritet u stranci, smanjio šanse za dobar rezultat na EU izborima, koji su mu važni zbog potencijala za europsku karijeru. A to bi bio i dokaz da ga je Milanović nadigrao i pobijedio. Dakle, to su tri razloga zbog kojih je Plenković morao po svaku cijenu sada sastaviti bilo kakvu većinu i s bilo kime.
Već za mjesec dana možemo ići na izbore jer to više ne bi bila ista stvar. Sasvim sigurno, vlada s DP-om nije bio Plenkovićev prvi izbor, ali ostale varijante nisu bile ostvarive. Nitko ne poziva na odgovornost IDS, Posavca, Fokus što su zauzeli a priori čvrst stav da ne idu s HDZ-om i time kumovali dolasku DP-a na vlast. Svojim igranjem na sigurno, u zoni komocije, zbog svojih vrlo uskih, kratkoročnih, kalkulantskih razloga, bez političkog liderstva, mudrosti i odgovornosti za šire društvene posljedice, zatvorili su Plenkoviću bilo kakvu opciju nove vlade osim one s DP-om. Prisjetimo se da je prije četiri godine Radimir Čačić ušao u vladu s HDZ-om samo kako bi spriječio dolazak desnice u vladu.
Napadi na Novosti
Gdje je u svemu Plenkovićeva odgovornost za političke procese, kao predsjednika najveće stranke?
Smatram da je Plenković ovih dana, u datoj situaciji, pokazao da ne želi odustati baš u potpunosti od politike koju je vodio prethodnih osam godina. Osim što je zadržao ministarstvo kulture, do kojeg je DP-u jako bilo stalo, na kraju je natjerao DP da javno obeća da sva prava manjina ostaju zagarantirana. Penava je to morao u mikrofon više puta izreći, što nije garancija ničega, ali je ipak nešto što je morao odraditi, na što ga je Plenković natjerao. Problem je u tome u kojoj će mjeri Plenković uspjeti u svojoj kontroli situacije, jer uvijek postoji rizik što će se događati na dulji rok kad se u tim uvuče takav partner kao DP i kad su mu moć i institucije na raspolaganju.
Ali najveći je rizik ako Plenković ubrzo ode u Bruxelles i ovu strukturu ostavi nekome tko neće imati autoritet, ni moć, ni volju, ni želju kontrolirati ovu ideološku agendu DP-a, utoliko više što sam HDZ unutar sebe ima segmente koji dijele stavove s DP-om. Dok je Plenković na njenom čelu, dok on kontrolira HDZ, ta konstrukcija je opasna, ali nije kritična, a čim on ode, može postati pogubna za društvo u cjelini. Postoji vrlo realna mogućnost da, ako Plenković ostane na poziciji premijera jer nije dobio ni jednu zadovoljavajuću poziciju na razini EU-a, HDZ na jesen rasturi većinu i isprovocira nove izbore. Mnogima se ne sviđa to da je DP dio vladajuće koalicije, no vjerujem da nikoga neće to na dnevnoj razini toliko živcirati kao Plenkovića samog. Osim ako se DP potpuno ne preokrene i de facto odustane od svoje ideološke agende i okrene se samo poslovnim interesima.
Nitko ne poziva na odgovornost IDS, Posavca, Fokus što su zauzeli a priori čvrst stav da ne idu s HDZ-om i time kumovali dolasku DP-a na vlast. Zbog svojih vrlo uskih, kratkoročnih, kalkulantskih razloga zatvorili su Plenkoviću bilo kakvu opciju nove vlade osim s DP-om
Na svom Facebook-profilu napisali ste da bi se Ustavni sud mogao pozabaviti političkim programom DP-a. Zanimljiva primjedba.
Program Domovinskog pokreta nije elaboriran i teško je reći što se tu krije, ali ima jako puno antipluralističkih tendencija. Većina programa svodi se na kontrolu, želju za smanjivanjem pluraliteta u društvu, ograničavanje slobode govora. Taj duh, te ideje su duboko protivne duhu Ustava koji garantira sve te slobode i čuva pluralnost društva u liberalnoj demokraciji.
Na udaru DP-a su i Novosti kao najveći i u javnosti najprepoznatljiviji projekt srpske zajednice ovog vremena. Znamo da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina izrazito štiti pravo nacionalnih manjina na medije na svom jeziku i pismu. Zašto se Novostima, projektu srpske zajednice, nekad konstitutivnog naroda a danas najveće nacionalne manjine, čiji su pripadnici hrvatski porezni obveznici, osporava pravo govora, pa i kritičkog, o temama u društvu u kojem žive i kojem su u prošlosti itekako pozitivno doprinijeli?
Fascinantno je da zapravo radikalna desnica ističe Novosti kao vrlo važan društveni projekt ili kao najutjecajniji medij na svijetu i da se stvarno imaju razloga pribojavati što Novosti pišu. Društveni utjecaj Novosti, osim primarne publike, nije velik. Novosti čitaju oni koji i tako misle ono što u Novostima piše. Desnici u Novostima ne smetaju sadržaji vezani za srpsku manjinu, nego dio sadržaja liberalnog, hrvatskog urbanog duha koji propituje temeljne simbole na kojima je izgrađena ili opstaje moderna hrvatska država i poigrava se nacionalnim mitovima, kao što je to nekad radio Feral.
Napadi na Novosti nisu primarno usmjereni prema srpskoj manjini, nego su izravno usmjereni ograničavanju slobode govora, protiv pluralnosti unutar "hrvatske komponente" hrvatskog društva. DP ne želi da u javnosti budu prisutne teme, pristupi i propitivanja nekih mitova i epizoda o kojima u Novostima pišu prvenstveno Hrvati. Po mom sudu, Novosti kao projekt srpske zajednice imaju specifičnu ulogu kao neka vrsta kompenzacije kojom se SDSS nastoji "oprati" pred liberalnom javnosti za suradnju s HDZ-om i održavanje HDZ-a na vlasti već 16 godina. Zanimljivo je da srpska nacionalna manjina umjesto da financira specifične aktivnosti za srpsku zajednicu financira nešto što doprinosi pluralizmu opće medijske scene u Hrvatskoj.
Pazite, sada se stranka hrvatskih Srba mora boriti za opstanak jednog lista koji je problematičan u onom dijelu u kojem promiče pluralnost ukupne medijske scene, otvarajući prostor za ono što se smatra "rubnim pozicijama" na srednjostrujaškoj medijskoj sceni. Time je SNV na sebe uzeo zapravo velik teret i odgovornost te preuzeo puno političkog tereta. To je vrsta političke hrabrosti koja nije česta u nas. Naravno, posredno ta pluralnost jest i u interesu srpske manjine u Hrvatskoj, jer se tako šire prostori za slobodno iznošenje stavova i srpske zajednice.
