Od prošlotjednog donošenja odluke Savjeta za nacionalne manjine o sufinanciranju programa kulturne autonomije za ovu godinu, kojom su tjedniku Novosti srezana sredstva za 35 posto u odnosu na lani, do trenutka zaključenja ovog broja nismo čuli niti jedno suvislo obrazloženje zašto je to učinjeno. Nismo ga ni mogli čuti, jer ne radi se o moći argumenata, nego o argumentu (političke) moći.
Odmah nakon sjednice na kojoj je većinom glasova donesena ovakva odluka predsjednik Savjeta Tibor Varga rekao je da to tijelo ne financira "politički" sadržaj. "Jasno je što piše u Ustavu. Mi financiramo kulturnu autonomiju. Nađite mi u Ustavu gdje piše da Savjet sufinancira političke programe", kazao je Varga, izbjegavajući upit novinara Novosti Hrvoja Šimičevića o kojem je konkretnom sadržaju Novosti riječ koji je doveo do ukidanja potpore za trećinu sadržaja.
Dan nakon sjednice, 25. travnja, Varga se javnosti obratio priopćenjem objavljenim na stranicama Savjeta s pokušajem pravne i kriteriološke argumentacije u vezi ove uskrate. U njemu se ispravio i više nije uzalud zazivao Ustav – sada se pozvao na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Pa tako navodi da se putem Savjeta (su)financira kulturna autonomija sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, da su člankom 7. stavkom 1. tog zakona nabrojana prava nacionalnih manjina čiju provedbu RH naročito osigurava, te da je zasebnom točkom 4. tog članka jasno definirano što se poima pod kulturnom autonomijom manjina.
Sve je to točno, ali ima i točnijeg: recimo, u zasebnoj točki 6. istog tog članka, koju je Varga nonšalantno zaobišao, jasno piše da je "pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe" također jedno od prava nacionalnih manjina čiju provedbu RH naročito osigurava. Štoviše, dalje u Ustavnom zakonu cijeli jedan članak posvećen je pravu na informiranje pripadnika manjina, a u njemu, između ostalog, piše da "u cilju ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina na informiranje putem tiska te radija i televizije na pismu i jeziku nacionalne manjine pripadnici nacionalnih manjina, njihova vijeća nacionalnih manjina i predstavnici nacionalnih manjina, njihove udruge mogu obavljati djelatnost javnog priopćavanja (izdavati novine, proizvoditi i emitirati radijski i televizijski program i obavljati djelatnost novinskih agencija) u skladu sa zakonom". I njega Varga prešućuje.
Dakle, predsjednik Savjeta je u međuvremenu konzultirao pravi zakon, ali sada se poslužio metodom selektivnog navođenja onih odredbi koje podupiru njegovo proizvoljno tumačenje da Savjet financira samo "kulturnu autonomiju". Isto to smatra i za kriterije po kojima se Savjet ravna prilikom raspodjele sredstava, a čiji je puni naziv "Kriteriji financiranja i ugovaranja programa ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina". Pa još objašnjava da su odlukom Hrvatskog sabora u Državnom proračunu osigurana sredstva za Savjet za "aktivnosti pod nazivom 'Potpore za ostvarivanje kulturne autonomije nacionalnih manjina', čime je jasno i nedvojbeno definirana svrha sredstava".
No, Vargi unatoč, svrha sredstava nije definirana njegovim ad hoc tumačenjem, nego Ustavnim zakonom i Kriterijima samog Savjeta. Prema njima, Savjet ne financira "kulturnu autonomiju", nego "programe ostvarivanja kulturne autonomije", što je jasno i iz naziva budžetske stavke. Programi kojima se ostvaruje kulturna autonomija čak su taksativno nabrojeni u Kriterijima Savjeta. To su: područja informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija. Pa se za svako od tih područja – informiranje, izdavaštvo, kulturni amaterizam i kulturne manifestacije – dalje navode posebni kriteriji. Svim tim programima se ostvaruje kulturna autonomija manjina. Ili se ne ostvaruje, recimo ako netko samo jednom mediju oduzme trećinu sredstava. Ako Savjet, kako tvrdi Vraga, financira samo kulturnu autonomiju, zanima nas kome da se obratimo radi financiranja informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija.
Kada bi se radilo samo o ovako usko, reduktivno shvaćenoj kulturnoj autonomiji, onako kako na tome inzistira Varga – što odjednom postaje kriterij važniji i od Kriterija Savjeta i od onoga što piše u Ustavnom zakonu – onda ne bi vjerojatno postojala potreba ni za Ustavnim zakonom, ni za Savjetom za nacionalne manjine kao autonomnim tijelom, nego bi se sredstva za kulturnu autonomiju mogla raspodjeljivati u nekom mračnom kutku nekog ministarstva, recimo, štajaznam, Ministarstva kulture i medija.
Varga još navodi da je "u postupku vrednovanja uredno prijavljenih programa udruga za 2025. proračunsku godinu za Srpsko narodno vijeće – nacionalnu koordinaciju vijeća srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, ustanovljeno kako je putem programa informiranja 'Novosti' koji je (su)financiran u prethodnim proračunskim razdobljima putem Savjeta striktno za kulturnu autonomiju, u prethodnom periodu vršen utjecaj na politička kretanja u Republici Hrvatskoj što nije sukladno namjeni odnosno promoviranju i ostvarivanju kulturne autonomije".
E, sad su stvari nešto jasnije. Savjet, dakle, sufinancira programe informiranja kojim se ne smiju vršiti utjecaji na politička kretanja, jer to nije sukladno promoviranju i ostvarivanju kulturne autonomije. Osim što ovo shvaćamo kao pohvalu, naime da smo putem informiranja vršili utjecaj na politička kretanja u Hrvatskoj, što je valjda cilj i svrha svakog medija, ovo se obrazloženje poklapa sa zahtjevima depeista da se medij srpske nacionalne manjine ima baviti samo manjinskim temama, odnosno folklorom i narodim običajima. Vidimo da je taj argument penetrirao i u Savjet. Sličan zahtjev depeisti su imali i kada su svoju podršku HDZ-u uvjetovali time da predstavnici Srba ne mogu biti dio Vlade – a ne mogu biti zato što, rekli bismo, vrše utjecaj na politička kretanja. Zapravo, svi ovi zahtjevi teže tome da srpska nacionalna manjina bude isključena iz aktivnog, slobodnog i kritičkog sudjelovanja u javnoj raspravi, čime se narušava demokracija onako kako je ustrojena na ustavnoj razini. Usto, u Hrvatskoj ne postoji propis koji bi pripadnike nacionalnih manjina i njihove organizacije ograničavao na izdavanje medija sa specifičnim sadržajima, odnosno primoravao ih da se bave samo temama "kulturne autonomije". Upravo suprotno, iz Ustavnog zakona je jasno da je pravo pripadnika nacionalnih manjina da i putem tiskanih medija sudjeluju u djelatnosti javnog priopćavanja. A svrha javnog priopćavanja je dati informaciju i mišljenje o bilo čemu. Svrha Savjeta je pak da i podupiranjem programa informiranja doprinose ostvarivanju kulturne autonomije.
No, možemo mi ovdje tehnicirati koliko hoćemo, ali činjenica je da imamo predsjednika Savjeta koji kulturnu autonomiju svodi na pisanje o manjinskoj kulturi, a koncept pozitivne diskriminacije provodi tako da ga reducira na diskriminaciju jedne manjine. Dakle, ne radi se o tananim detaljima. Očigledno je riječ o vršenju utjecaja u skladu s političkim kretanjima.
