U nakladi Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, u biblioteci "Teatar piva", krajem prosinca 2021. godine objavljena je knjiga "Potresne kronike" Daniela Pavlića iz Hrvatske Kostajnice, autora više dokumentaraca, producenta nekoliko festivala dokumentarnih filmova, ekološkog aktivista, humanitarca, dugogodišnjeg voditelja filmskih djelatnosti Doma kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku, a danas voditelja EU projekata za umirovljenike u sisačkoj udruzi KAS.
Na 188 stranica, Pavlić u formi dnevničkih zapisa, kroz 55 priča i 96 fotografija nastalih u razdoblju od 28. prosinca 2020. do 8. studenoga 2021. godine, donosi potresnu ispovijest o stradanju, patnji i tegobnim danima života na Baniji nakon potresa. Autor je od prvog dana nesebično priskočio u pomoć onima čije su kuće srušene ili oštećene. Organizirao je prikupljanje i dovoz humanitarne pomoći do najzabačenijih sela i zaselaka, tamo gdje službeni paketi nisu stizali. Kolegijalno je dočekivao novinarske ekipe iz zemlje i inozemstva vodeći ih po banijskim bespućima do zaboravljenih i ostavljenih ljudi. Svakodnevno je o tome izvještavao prijatelje na društvenim mrežama animirajući ih tako da se i sami pokrenu, dajući svima na znanje da je pomoć koju su prikupili i poslali otišla na prava mjesta.
- Želio sam da sve bude dokumentirano i zabilježeno, da svi isti dan saznaju kome je uručena njihova donacija, kako smo je tamo dovezli, kako su ljudi reagirali i što im je još potrebno. Imao sam potrebu napisati tko nam je u tim prigodama pomagao, tko odmogao, a tko gledao sa strane i tko se sve od novinara svojim dolaskom na poprište tragedije zainteresirao za ovaj kraj koji je do tada bio medijski izoliran i nezanimljiv – prisjeća se Pavlić.
Shvatio sam da žele nešto sakriti od javnosti. Onda sam počeo pozivati novinare da im pokažem što se stvarno događa
Njegovi zapisi na društvenim mrežama bili su i svojevrsni krici negodovanja nad nesnalaženjem lokalnih vlasti i nesposobnošću državnih institucija da organiziraju život u prvim danima nakon potresa, a kasnije i zbog obnove.
- Građani su izgubili povjerenje u institucije pa su umjesto njih zvali pojedince koji su uspješno odradili ono što su oni trebali – od prikupljanja i dovoza pomoći do kuhanja i distribuiranja hrane. Kako su zakazale državne institucije čiji službenici nisu obilazili sva mjesta, shvatio sam da samo privatnom inicijativom možemo obići ljude. Stoga smo se organizirali kao volonteri i obilazili ljude po zaselcima. Jedino se u razgovoru s ljudima na terenu može doznati istina. Isto je i sada s obnovom: izgovor je da se nije moglo ništa više učiniti zbog administracije. A onda razmišljaš, dobro, ali tko vodi administraciju? Pa ista ta država. Nadalje, prvih dana iz Stožera u Sisku pričali da nije istina da je pukao nasip na Savi, a za to vrijeme mi smo s geolozima stajali u pukotini četiri metara. Gradila se premosnica da ne pukne do kraja. Shvatio sam da ono što pričaju nije istina, da žele nešto sakriti od javnosti. Onda sam počeo pozivati novinare da im pokažem što se stvarno događa – navodi Pavlić. Ljude nije mjerio po tome tko je više stradao. Pomoć je dobio svatko kome je bila potrebna.
- Nismo gledali samo potresom oštećene ljude već smo davali ekonomski osiromašenim građanima. Nismo pravili nacionalnu razliku i nije nas bilo briga ulazimo li u sela sa srpskom ili hrvatskom većinom, te u čije kuće. Neki su nam to zamjerili pa su posprdno komentirali kako beter pomaže beterima. "Beter" je netko tko nije od nikakve koristi, izraz je to za lijenčinu, idiota, glupana, bitangu, nesposobnjakovića i vucibatinu – sjeća se autor knjige. Dodaje kako je bilo dosta nepravde, ali nije htio gubiti energiju na negativne stvari nego napraviti nešto pozitivno.
- Nisam u knjizi puno pisao o tome jer ju nisam želio zagaditi negativnošću. To ću ostaviti za novu knjigu koja bi se bez problema mogla nazvati "Potresne crne kronike" – kaže. Ipak, ne gubi vjeru pa u knjizi zaključuje: "Na kraju shvatiš svoju nemoć pred katastrofalnom elementarnom nepogodom, ali i snagu nad svim posljedicama koje je potres donio. Osjetiš ljubav prema svim tim mrtvim selima i zaselcima koje ama baš nitko nije milovao posljednjih trideset godina. Vjerujem da će se nakon svih ovih potresnih događanja ipak desiti neko čudo".
Govoreći o knjizi, sisački pjesnik, pisac i književni kritičar Siniša Matasović ističe da su rijetki pojedinci na hrvatskoj kulturnoj sceni sposobni podjednako kvalitetno i uspješno baviti se volonterskim, humanitarnim, organizacijskim, aktivističkim i novinarskim radom te pritom svoja proživljena iskustva na književno validan način prenijeti na papir.
- Daniel Pavlić na pozitivan način pokazuje da su i takve iznimke moguće. Pred nas prostire duboku humanu knjigu koja će u svakome uzburkati emocije, koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim, koja će u konačnici, svijet učiniti boljim - navodi Matasović. Da knjiga donosi čiste emocije pa uz nju možete i zaplakati potvrđuje sisački novinar i autor predgovora Aleksandar Olujić.
- Svaki Danielov redak i svaka fotografija ostavljaju utisak na čitatelja koji je nemoguće izbrisati. Svjedočanstvo je to osobnog iskustva i doživljaja katastrofe koja seže šire od porušenih kuća, bolnije od popucalih zidova, dublje od rupa što se otvaraju u zemlji - istaknuo je Olujić na promociji knjige u Sisku.
Usporedio je "Potresne kronike" s čuvenim sovjetskim filmom Andreja Tarkovskog "Stalker" iz 1979. godine u kojem glavni junak radi kao vodič ljudi kroz "Zonu", neobično područje u kojem zakoni fizike više ne vrijede i pomaže im da stignu do "Sobe", u kojoj se navodno ispunjavaju želje onima koji uđu unutra.
- Srušene kuće, ljudi što su sve izgubili, zbunjena vlast koja niti zna niti umije odraditi ono zbog čega je tu, stari grijesi, prazna obećanja, nebriga i uvijek iste politike na Baniji stvorile su scenografiju dostojnu Tarkovskog. U ovoj priči Stalker je Daniel Pavlić, on je vodič kroz našu zonu. Ide tamo gdje nitko drugi neće, ponekad sam vodeći sa sobom odabrane. Oni ne traže sobu nego se nadaju čudu - kaže Olujić. Zaključuje da je knjiga dokument vremena i neučinkovitosti države koja je totalno zakazala, ali i "posveta ljudskosti što živi u stanovnicima najzabačenijih sela, volonterima iz svih dijelova Hrvatske, glumcima koji su otvorili srca sudbinama stradalih i svima koji su dali dio sebe kako bi pomogli".
