Daniel Pavlić, rođen 1974. godine, nakon djetinjstva provedenog u Hrvatskoj Kostajnici Srednju medicinsku školu završava u Bihaću, a modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. U Hrvatskoj Kostajnici je bio ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta, dok lokalne vlasti tu ustanovu nisu ukinule. Posljednjih deset godina radi kao voditelj filmskih djelatnosti i kina u Domu kulture ‘Kristalna kocka vedrine’ u Sisku. Osim kulturnim radom, bavi se i aktivizmom u sklopu Ekološko kulturne scene (EKS).
Nedavno ste organizirali osmi sisački Eco film festival (SEFF)…
SEFF je postao prepoznatljiv u svijetu kao jedinstveni putujući festival filma o zaštiti okoliša. S obzirom na to da ga više cijene u svijetu nego u Hrvatskoj, možda upravo zbog njegove specifičnosti, narednih godina ćemo dodatno poboljšati njegov koncept. Inače, svake godine na festival se prijavi pedesetak filmova iz cijeloga svijeta. Dolaze nam filmovi iz nekih gradova za koje nikada nismo čuli, a to je posljedica našeg članstva u Green Film Networku, mreži koja okuplja 28 ekoloških filmskih festivala u svijetu. Na festival dolaze i volonteri iz cijeloga svijeta koji zajedno s mojim prijateljima čine međunarodni volonterski tim. Za vrijeme festivala putujemo biciklima, odnosno ekološkim prijevoznim sredstvima prijeđemo oko 700 kilometara kroz ruralne i urbane krajeve Sisačko-moslavačke županije i Unsko-sanskog kantona u BiH. Prikazujemo kratke eko-filmove i priređujemo kreativne radionice za mlade i djecu. Ovaj prekogranični festival prolazi kroz nekada zaraćene strane koje povezuje rijeka Una – zbog ekoloških problema, koji ne biraju nacionalnost, ponovno ih ujedinjujemo.
Kultura ne poznaje granice
Snimili ste film ‘Voda do grla’ s kojim gostujete na festivalima. Što je iduće?
Dokumentarni film ‘Voda do grla’ nastao je spontano na radionici ‘Digital Generation’ partnerske udruge Artizana iz Zagreba. Materijal sam snimio kada sam posjetio ljude koji su bili ugroženi prošlogodišnjim poplavama: teškom mukom obnovili su štetu, svjesni da jesen i zima donose nove poplave… Film je dosad prikazan u nekoliko gradova za gostovanja Sisak Eco film festivala, a sudjelovao je i na festivalima u Slavonskom Brodu i Crnoj Gori. U rujnu će biti prikazan na Tuzla film festivalu, a prijavio sam ga i na festivale u Austriji, Brazilu i Rusiji. Ideja za idući film je priča o sezonskim radnicima koji na moru rade u ugostiteljskim lokalima. Puno sam razgovarao s tim ljudima i film bih s pravom mogao nazvati ‘Bijelo roblje na plavom Jadranu’, jer su radnici na kraju sezone često prevareni i ostaju bez plaće.
Organizirali ste u Sisku i reviju dokumentarnog filma ‘Fibula’, a u planu je i SKy film festival?
‘Fibula’, festival koji sam pokrenuo u organizaciji sisačkog Doma kulture KKV, ove godine bilježi svoj deseti jubilej i izrastao je u pravi festival najboljih dokumentaraca regije. I ove jeseni realizirat ćemo ga uz brojne goste iz regije. Iduće godine organizirat ćemo SKy film festival. Čuvao sam ga dok se ne stvore uvjeti za sisački filmski festival pod zvijezdama. Iako nam je lani ta ideja ‘ukradena’, plagijati dugo ne traju, pa se ne bojim da naš SKy film festival neće okupiti publiku. Uz filmove, ponudit ćemo glazbeni program, a u suradnji s Muzejom grada Siska festival bi se trebao odvijati pod otvorenim nebom u Starom gradu.
Koliko se susrećete s miješanjem politike u kulturu?
Često sam bio u situaciji da su moji nadređeni tražili cenzuru filmova na festivalima koje organiziram. Bio sam spreman mijenjati datume festivala kako neki nezavisni film ne bi utjecao na izbore, no filmove sam prikazivao. Smatram da filmove treba prepustiti sudu kritičara, a ne političara. U prošlosti se često znalo događati da ako jedna politička opcija podrži neku manifestaciju, oporba je odmah protiv, bez sagledavanja sadržaja tog događanja. U svijetu se cijene sadržaj i osobnost. Stoga, politika se ne bi trebala miješati u kulturu, baš iz razloga što imamo drukčije točke gledišta. Kultura ne poznaje granice.
Nedavno ste osnovali Ekološko kulturnu scenu (EKS).
Udruga EKS okuplja tridesetak mladih entuzijasta koji žele kulturnu revitalizaciju, a pritom očuvati okoliš. Krenuli smo u rad putem animacije djece s poplavljenih područja, s udrugom IKS iz Petrinje, a uz podršku UNICEF-a. Sudjelujemo i u raznim kulturnim i turističkim manifestacijama, prikazujući ih našim sugrađanima kao izvor i sredstvo za razvoj našeg kraja. Surađujemo i s Lokalnom akcijskom grupom Una na nekoliko projekata i s Turističkom zajednicom Hrvatske Kostajnice u kulturno-turističkim manifestacijama. Pokušavamo u sve naše aktivnosti ugurati i lokalnu zajednicu, ali od njih nemamo podršku. Još uvijek nemamo prostor za udrugu, iako u Hrvatskoj Kostajnici postoji mnoštvo napuštenih prostorija u vlasništvu grada. Da nema raspisanih natječaja i izvora financiranja iz Zagreba, bili bismo na prvom mjestu nekulturnih područja. Krajem rujna organizirat ćemo u Hrvatskoj Kostajnici veliki filmski festival, PRESS film festival, koji će se svake godine baviti različitim granama novinarstva, a ove je godine posvećen ratnom novinarstvu.
Šutjeti je cinično
Kao aktivisti spriječili ste da se izgradi hidrocentrala kod Martin Broda koja bi ugrozila rijeku Unu. Također, pokrenuli ste potpisivanje povelje ekoloških udruga protiv odlagališta niskog i srednje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori.
Ljudski je reagirati na probleme koji se tiču tebe, tvoga djeteta i svih budućih generacija, jer cinično je šutjeti uz ono neizbježno ‘Što ja tu mogu?!’ Treba dići glas i upozoriti da nešto nije u redu, da se ne poštuje Aarhuška konvencija, koja omogućuje svima da izraze svoje mišljenje i da se poštuje volja građana. Upravo tako smo i postupili, zajedno s nevladinim sektorom BiH i Republike Srpske, kada smo spasili rijeku Unu od zagađenja i ovu regiju od trovanja otpadom koji nitko neće. Spriječili smo brojne sulude poteze i namjere lokalnih politikanata i pokazali snagu i vrijednost nevladinog civilnog sektora. Nadam se da ćemo ustrajati zbog svih generacija koje dolaze, jer smo mi odgovorni za njihovu budućnost.
Koliki vam je poticaj u daljnjem radu nedavno dobivena Godišnja nagrada za doprinos ugledu i promidžbi Sisačko-moslavačke županije?
Nagrada je simbolična, ali je došla u pravo vrijeme, jer sam već počeo sumnjati u sebe. Dosad sam u Hrvatsku Kostajnicu iz cijeloga svijeta doveo mnoštvo novinara, pisaca, glumaca i redatelja, a osim svoje zadovoljštine od toga nisam imao ništa. Moj su trud prepoznali prijatelji i kandidirali me za Godišnju nagradu SMŽ-a, koju sam posvetio petogodišnjoj kćerki Daliji. Sve mi to daje snage da pokušamo zajedno još više promovirati našu regiju i idejama zadržati mlade, koji sve više odlaze iz ovog kraja.
