Davor Mišković dugi je niz godina radnik u kulturi posvećen umjetničkoj produkciji, istraživanjima i strateškom planiranju u području kulture. Direktor je riječke udruge Drugo more, koja se bavi produkcijom, promocijom, istraživanjima, obrazovanjem i diseminacijom informacija na području kulture. Pokrenuo je i vodio više različitih kulturnih manifestacija, programa i projekata, konferencija, edukacijskih modula i radionica, a radio je i na administrativnim poslovima u Ministarstvu kulture. S njim smo razgovarali o Drugom moru, riječkoj kulturnoj sceni i statusu kulture u ovome gradu.
U posljednjih nekoliko mjeseci Drugo more je u Filodrammatici ugostilo niz izložbi, ali i predavanja. Sve ih povezuju suvremena pitanja – primjerice, o ulozi tehnologije u društvu, umjetnoj inteligenciji i kritičkom promišljanju globalnih događanja i svjetskih kriza. Što Drugo more usmjerava prema tim temama?
Svi mi djelujemo u okolnostima koje su određene različitim društvenim, ekološkim, ekonomskim, tehnološkim i drugim procesima, a Drugo more u kreiranju svog programa nastoji publici dati određenu perspektivu na te procese. Naravno, mi nismo u mogućnosti obuhvatiti sve što se događa pa se usmjeravamo na određene teme koje nam se čine važnima za razumijevanje suvremenog trenutka. To usmjeravanje ovisno je o našim znanjima i mogućnostima, tako da program koji stvaramo balansira između onoga što nam se čini važnim i zanimljivim i onoga o čemu možemo nešto reći i što nam je produkcijski i organizacijski dostupno. Teme koje se tiču podataka, umjetne inteligencije, prediktivnih softwarea i slično, o kojima govorite, čine bitan dio našeg programa jer se radi o temama koje bitno oblikuju naš život i važno im je pristupiti iz kritičke perspektive, što mi i činimo.
Mislim da ne trebamo upasti u klopku i braniti poziciju rada u kulturi u toj shemi produktivnog i neproduktivnog rada, pri čemu se produktivno uglavnom veže za tržište, nego pronaći druge oblike argumentacije vrijednosti našeg rada
Smatramo kako govor o odnosu između tehnologije i društva ne smijemo prepustiti isključivo tehničkoj i ekonomskoj perspektivi nego je nužno u taj dijalog uključiti i širu zajednicu koja je iz njega često isključena upravo kroz upotrebu neprozirnog tehničkog jezika. Unatoč tome što ne poznamo sve tehničke detalje slobodni smo razgovarati o društvenim posljedicama tehnologije i iz te perspektive uputiti svoju kritiku. Pritom će naša kritika biti to kvalitetnija što bolje poznajemo samu tehnologiju i zato nam se čini važnim u programu koji radimo upoznati publiku s osnovnim principima rada tehnologije koja je u pitanju. Što se tiče programa koji se odnosi na globalne događaje, čini nam se važno upoznati javnost s njihovim manje poznatim aspektima koji nam pomažu da ih bolje razumijemo, a to obično radimo predstavljajući rezultate istraživanja ili iskustva neposrednih sudionika.
S obzirom na interdisciplinarnu prirodu vaših programa, možete li objasniti ulogu interdisciplinarnih pristupa i angažmana zajednice u kulturnoj produkciji i društvenim promjenama?
Ako krenemo razmatrati bilo koji društveni proces ili fenomen vrlo brzo ćemo doći do potrebe za znanjima iz različitih disciplina, tako da se interdisciplinarnost pokazuje ne kao stvar izbora nego kao naprosto nužna. Interdisciplinarni pristup doprinosi razumijevanju, ali i pronalaženju adekvatnih rješenja, što stvara poveznicu prema društvenom angažmanu i nastojanju da se doprinese kvalitetnijim rješenjima.
Prije par mjeseci u riječkim se kulturnim krugovima pojavio prijedlog o boljem koordiniranju događanja među kulturnim institucijama zbog čestih datumskih poklapanja. Što mislite o tome? Biste li sudjelovali u takvom organiziranju među udrugama i institucijama?
Izbor datuma za održavanje nekog događaja ovisi o nekoliko faktora koji nisu uvijek pod kontrolom samih organizatora, ali određenu koordinaciju je moguće uspostaviti. Rekao bih da ona već i postoji između pojedinih aktera koji učestalije komuniciraju, surađuju i dijele publiku, tako da proširenje tog kruga ne bi trebao biti prevelik problem.
Doticaj s mladima
Surađujete i sa Sveučilištem u Rijeci jer studentice i studenti imaju priliku u Drugom moru raditi stručnu praksu u kulturi. Kakav je interes mladih za vaše programe?
Mislim da se tu radi o dva odvojena pitanja. Što se tiče studentica i studenata koji odrađuju praksu u Drugom moru, tu nikada nismo sigurni što im možemo ponuditi jer smo mala organizacija koja je usredotočena na realizaciju programa. Naime, naprosto nudimo uključivanje u tu struju koja nas zajedno nosi ka kreiranju programa. Nekima to odgovora, a nekima ne. Tu ne možemo govoriti o nekom našem postignuću, ali ako je nekome pomoglo – odlično. Što se tiče interesa mladih za naše programe, taj interes svakako postoji, ali on proizlazi iz usmjerenog djelovanja prema mladima kroz provedbu projekata koji su im namijenjeni, a nama služe kako bismo došli u doticaj s novim generacijama koje na taj način uvodimo u orbitu naših programa. No, i dalje ovisi o temama i tipu programa i posljedica je stalne komunikacije s mladima kroz formalne (škole, Sveučilište) i neformalne kanale.
Koje sadržaje i programe Drugo more ima u planu?
U svibnju nam slijede festival Zoom te izložba i razgovor s katalonskom umjetnicom Monicom Rikić. Ona je koderica i umjetnica iz Barcelone, a izložba "Hipertelia" polazi od pitanja koliko smo spremni prihvatiti anorgansku inteligenciju kao aktivnog sudionika oblikovanja našeg svijeta. I ako jesmo, koji su uvjeti za to prihvaćanje. "Hipertelia" je katalonska riječ za hipertrofiju, povećanje nekog organa do takvih razmjera da mu onemogućuju njegovu funkciju. U ovom slučaju, taj pojam koristimo kao metaforu za razvoj kognitivnih tehnologija koje više ne ispunjavaju svoju funkciju nego izazivaju anksioznost i nesigurnost. Izložba nudi izlaz iz ove situacije nudeći alternativan put razvoja umjetne inteligencije koji počiva na pristupačnoj elektronici i njezinoj prilagodbi našim potrebama. Krajem svibnja organiziramo festival Zoom koji smo povezali s projektima "Present Past" i "New Stages" Goethe instituta. Festival će dati uvid u umjetnička gibanja u kulturnom području koje se nekad podudaralo sa zajedničkom državom. Taj pregled će biti nepotpun i sigurno nedovoljan, ali predstavlja važan uvid u produkciju tekstova, predstava, stripova, fotografije i intervencija u javnom prostoru.
Izrazito smo centralizirana država. To ne znači da se izvan Zagreba ništa ne događa, ali niz okolnosti djeluje protiv decentralizacije u kulturi. Kulturne politike svih gradova osim Zagreba i, u pojedinim segmentima, Pule, Splita i Dubrovnika ljeti, su provincijalne
Kao dugogodišnji radnik u kulturi zasigurno ste se susretali s predrasudom o kulturi kao hobiju, a ne poslu. Čini li vam se da je toga sada manje?
Ne bih rekao da je manje, možda je toga čak i više, ali mislim da ne trebamo upasti u klopku i braniti poziciju svog rada u toj shemi produktivnog i neproduktivnog rada, pri čemu se produktivno uglavnom veže za tržište, nego pronaći druge oblike argumentacije vrijednosti našeg rada. Ne tako davno financijski sektor smatrao se neproduktivnim, ali zahvaljujući profitu koji je generirao, između ostaloga i utjecajem na regulaciju vlastitog poslovanja, danas se smatra ključnim dijelom ekonomskog sustava. Naprosto je izbjegao shemu produktivno/neproduktivno i razvio drukčiju poziciju vrednovanja svoje uloge. Primjer koji navodim je uzrok brojnih negativnih pojava, ali pokazuje kako u području društvenog vrednovanja rada djeluju različite perspektive. Jedna od takvih perspektiva koja proizlazi iz razmatranja odgovora na klimatsku krizu smatra kako trebamo više vrednovati rad u područjima umjetnosti, skrbi i obrta jer imaju neznatan ugljični otisak, a bitno pridonose kvaliteti života. Različite su perspektive moguće i u mnogima je rad u kulturi važan.
Prije nešto više od deset godina objavili ste knjigu "Istraživanja u kulturi", koja se dotiče i kulturnih institucija u Rijeci. Koliko se otada promijenio kulturni pejzaž Rijeke?
Radi se o pitanju na koje je moguće dati više točnih odgovora. Možemo reći da se ništa nije promijenilo i nećemo biti u krivu jer su ključni odnosi ostali isti, a možemo reći i kako ništa nije isto jer se muzeji i knjižnica nalaze u obnovljenim prostorima, otvorena je Dječja kuća, dogodio se EPK itd. Uglavnom, puno je uloženo u kulturnu infrastrukturu, ali to ulaganje nije pratilo i ulaganje u programe osim za vrijeme provedbe EPK-a. Nakon EPK-a započeo je novi ciklus marginalizacije kulture u gradu ukidanjem Odjela za kulturu, javnim izjavama vodećih ljudi kako je bilo dosta ulaganja u kulturu, nevjerojatno niskim proračunom za program javnih potreba u kulturi i iznosima za pojedinačne programe itd. Kulturni pejzaž se vratio na stanje od prije deset godina iako su kroz ulaganje u kulturnu infrastrukturu i provedbu programa EPK-a stvorene sve pretpostavke za stvaranje razvojnog momentuma u kulturi. Čini se kako je Grad odlučio da je bolje suzbiti taj momentum i vratiti kulturu na sporedni kolosijek.
Centralizirana kultura
Postoji li napredak u decentralizaciji kulturnih aktivnosti izvan Zagreba, posebno u Rijeci?
Ne, ne postoji. I dalje se gotovo sve bitno u kulturi događa u Zagrebu, ali tako je i u drugim sferama života u Hrvatskoj. Mi smo naprosto izrazito centralizirana država. To ne znači da se izvan Zagreba ništa ne događa – događa se puno toga kvalitetnog i vrijednog i ne može se reći kako ne postoji podrška iz Ministarstva kulture i medija jer se ti programi financiraju jednako kao i oni u Zagrebu, ali niz drugih okolnosti djeluje protiv decentralizacije u kulturi. Kulturne politike svih gradova osim Zagreba i, u pojedinim segmentima, Pule, Splita i Dubrovnika u ljetnim mjesecima, su provincijalne, ne žele preći granice vlastitog teritorija. Rijeka je kroz EPK imala tu ambiciju stvaranja nacionalno relevantnog kulturnog središta, ali je od toga odustala. Naravno, protiv decentralizacije djeluju i faktori poput koncentracije umjetnika, organizacija i institucija, tehničke podrške, medija, publike, financija.
Prošle je godine Odjel za kulturu Grada Rijeke spojen u "megaodjel" za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade. Kako komentirate tu odluku i na koji način mislite da to utječe na kulturu u gradu?
Radi se o odluci koja komplicira život svima: gradskoj administraciji jer "megaodjel" usložnjava komunikaciju i proces donošenja odluka, ustanovama i drugim organizacijama jer usporava i komplicira odnos s Gradom, a građanima jer se zamagljuje odgovornost. Valjda je na korist političkoj eliti, ali ne vidim kako.
Do kraja ove godine trebala bi biti izrađena nova Strategija kulturnog razvitka Grada Rijeke za razdoblje od 2024. do 2030. godine. Dokument će navodno biti usmjeren na održivi razvoj kulture, jačanje međunarodne, ali i sektorske i međusektorske suradnje s ciljem osiguranja većeg sudjelovanja građana u kulturi, posebice mladih. Imate li neka očekivanja vezana uz novu Strategiju i kako zamišljate realizaciju tih ciljeva u praksi?
Teško je govoriti o strategiji kulturnog razvitka s obzirom na to da još nije ni započeta njezina izrada. Najbolje bi bilo pričekati da cijeli proces krene pa ga onda komentirati. Navedena usmjerenja vrlo su općenita i vjerojatno bi se svi složili s njima. Što se tiče očekivanja od samog dokumenta, bit će sjajno ako uspije stvoriti poticajan okvir za kulturno djelovanje u gradu.
U najavama Strategije ističe se i važnost analize trenutnog stanja kulture u Rijeci. Koje su iz vaše perspektive ključne slabosti koje treba adresirati?
Čini mi se da svakako treba adresirati sam administrativni aparat. odnosno ustroj gradske uprave i "megaodjel". Ne bi bila prva kulturna strategija u Hrvatskoj koja je predvidjela izdvajanje odjela za kulturu iz odjela za društvene djelatnosti. Osim toga, tu je pitanje javnih potreba u kulturi, organizacijskih i prostornih kapaciteta gradskih ustanova, pri čemu mi se osobito važnim čini određivanje uloge Muzeja grada Rijeke, koji sada upravlja dvama iznimnim prostorima, a uskoro i brodom "Galeb". Osobito važnim mi se čini pronaći mjere koje će poticati kritičku kulturu, klupsku kulturu i nezavisnu kulturu, koje trenutno ne postoje.
Za kraj, kako vidite ulogu kulture u Rijeci u promicanju dijaloga i razumijevanja među različitim zajednicama unutar grada i smatrate li da je kultura dostupna svima?
Kultura je uglavnom dostupna svima, ali uz niz problema. Većina objekata nije prilagođena osobama s invaliditetom i to je vjerojatno najveći problem kada govorimo o dostupnosti. Što se tiče promicanja dijaloga, čini mi se kako je razina političke kulture u Rijeci na zavidnom nivou, čemu svakako doprinosi i djelovanje kulturnog sektora. Trend iskazivanja mišljenja bez argumenata nije mimoišao ni Rijeku, ali protiv toga nema čarobnog lijeka, nego samo stalna borba u javnoj areni.
